Život i djelo Josipa Ruđera Boškovića

Prostor je stoga ono biće koje je vječno, beskonačno, savršeno i nepromjenjivo; on je kao i Bog sveprisutan. [...] Te je dokaze kritizirao Bošković, a njegovo ispravno gledište mnogo kasnije potvrdio Einsten.

Boškovićevo djelo Theoria philosophiae naturalis - Teorija prirodne filozofije
Članak
0Komentari
Broj otvaranja11622

Josip Ruđer Bošković rodio se u Dubrovniku 18. svibnja 1711. godine gdje završava osnovno obrazovanje, a sa nepunih 15. godina nastavlja školovanje na isusovačkom Rimskom kolegiju, na kojem diplomira filozofiju i teologiju. Bošković je jedan od posljednjih univerzalnih umova europske tradicije, multidisciplinarni znanstvenik, filozof, matematičar, fizičar, astronom, geodet, graditelj, arheolog, diplomat i pjesnik. Kao isusovački svećenik, redovni je profesor matematike i prirodne filozofije u Rimu. Međutim, isusovci nisu blagonaklono primili njegovu Teoriju prirodne filozofije, pa Bošković napušta Rim i odlazi u Pariz, a zatim u London, gdje je bio primljen s velikom pozornošću i počastima. Nakon toga putuje u osam država između ostalog po Belgiji, Nizozemskoj, Turskoj, Poljskoj i Austriji, a zatim je ponovo u Italiji, gdje je bio profesor optike i astronomije u Milanu i osnivač zvjezdarnice u Breri, za koju je izradio planove, i bila je najmodernija u svoje vrijeme. Poslije toga odlazi u Veneciju i ponovno u Pariz, gdje je bio postavljen za upravitelja Optičkog instituta za pomorstvo i primio francusko državljanstvo. Usprkos tome što je bio svećenik i čovjek Crkve, Bošković je snažno podupirao Kopernikov sustav, ali je isto tako za papu Benedikta XIV napravio planove popravka na kupolama crkve Svetog Petra u Rimu.


Josip Ruđer Bošković (Dubrovnik, 18.05.1711. - Milano, 13.02.1787.)
Boraveći u Rimu, Parizu, Milanu, Carigradu, Londonu, Beču, središtima učenosti onoga doba, svugdje za sobom ostavlja trag neizmjernog znanja i genijalne inventivnosti. Za života vrlo je ugledan u europskim znanstvenim krugovima, ali tek je u novije doba utvrđeno kako je u mnogočemu nadilazio svoje vrijeme i bio preteča mnogih znanstvenih dostignuća. Njegovo životno djelo bilo je potpunije shvaćeno tek stoljeće kasnije, kada su Faraday, Maxwellt lord Kelvin, J. J. Thomson, Lenard i drugi naučnici prihvaćali njegove ideje. Boškovićeva Theoria philosophiae naturalis, je kapitalno i izuzetno važno djelo i za današnja shvaćanja mnogih problema iz tema filozofije i prirodnih znanosti, jer sadrži izlaganje Boškovićeva osnovnog shvaćanja tvari i sila koje djeluju u prirodi. Stoga ovo izlaganje usmjereno je na tri osnovna momenta koji čine njegovu Teoriju prirodne filozofije, Boškovićevo određenje strukture prostora i vremena, njegovu teoriju sila i teoriju čestica.

Svakako treba istaći, da tadašnji odnos Crkve prema znanosti uvelike utječe na Boškovićev rad kao znanstvenika. Bošković će pokušati premostiti jaz između teološkog učenja i znanstvenog napretka, što će međutim rezultirati sukobom u Kolegiju, pa u tom smislu potrebno je ponešto dati prostora ovom problemu s obzirom da, zbog navedene okolnosti, Bošković je od samog početka stalno nastojao pomiriti Newtonovu fiziku s službenim Crkvenim stavom o mirovanju Zemlje. Iako je bio svećenik nije se libio prihvatiti i one spoznaje koje nisu bile u skladu sa službenim naukom Crkve. To potvrđuje i činjenica da se kao znanstvenik neskriveno zalagao za Kopernikov heliocentrični sustav.

Nebeska mehanika i relativnost gibanja

U filozofiji svog vremena Bošković nalazi se u povijesnom rascjepu, između dviju potpuno suprotnih predodžbi nebeskih mehanika, geocentričnog sustava katoličke skolastike, zasnovanog na baštini Platona, Aristotela i zabranjivanog zakonom Kopernikovog heliocentričnog sustava utemeljenog na Newtonovoj fizici. Međutim, nepomirljivost ovih gledišta koja u principu, trebala su biti samo tipično astronomska, imala su veliku težinu s obzirom da zadiru u srž problema društvenog svjetonazora, pa je borba ovih suprotnosti za sobom donosila filozofske i teološke posljedice. Tako je između ostalog, kongregacija kardinala 1616. godine, u Indeksu zabranjenih knjiga unijela formulaciju da se zabranjuju sve knjige koje uče o gibanju Zemlje. Problem je, dakle, bio u tome što Bošković kao isusovački svećenik prema crkvenim autoritetima i Indeksu nije smio prihvatiti teoriju o gibanju Zemlje, a suvremeni znanstveni rezultati, osobito Newtonova fizika, bili su u suprotnosti s teorijom o mirovanju Zemlje. Iz ovog razloga, Boškovićev kompromis u njegovoj Teoriji očituje se ponajviše u njegovom zalaganju da se Newtonova teorija uskladi s teorijom o mirovanju Zemlje, što će kasnije, kako ćemo vidjeti, biti sretna okolnost koja je utjecala na stvaranje jedne od najvrjednijih Teorija novog doba.

Pomirbeno rješenje Bošković postiže u djelu Cometis gdje je iznio ideju, postojanja relativnog zvjezdanog prostora u kojem se nalaze i gibaju sva tijela pa i Zemlja, i to po Newtovim zakonima, ali uz postojanje zamišljenog Apsolutnog prostora u kojem bi Zemlja mogla mirovati, ukoliko se taj zvjezdani prostor giba prema Apsolutnom prostoru obrnuto (suprotno) od godišnjeg gibanja Zemlje. Ovim Boškovićevim kompromisnim rješenjem udovoljeno je svetim pismima, a i usklađena je Newtonova fizika sa službenim crkvenim stavom o mirovanju Zemlje. Bošković je uvođenjem pojma relativnog i apsolutnog prostora želio uskladiti Newtonovu mehaniku s učenjem o geocentrizmu, međutim to je bila sretna okolnost, kako sam ranije rekao, koja je navela Boškovića na novu posebnu studiju o prostoru i vremenu gdje će te pojmove rasvijetliti putem filozofskih stajališta. Osnovna oruđa s kojim je izgrađena konstrukcija njegove grandiozne teorije su spoznajne metode već poznate u filozofiji; Geometrijska metoda, Zakon ili princip neprekinutosti odnosno kontinuiranosti, te Deduktivna i Induktivna metoda.

Spoznajne metode Boškovićevizma

A / Geometrijska metoda

Bošković se koristio u dokazivanju svoje Teorije metodom koja se, za ono vrijeme procvata matematike i eksperimenta, s pravom smatrana zastarjelom. U okviru takve metode Bošković prihvaća vodstvo apstraktnog rasuđivanja i geometrijskih crteža, ne pouzdajući se u mogućnosti eksperimenata. Geometrijska metoda, koju je Bošković savladao na Rimskom kolegiju, bila je njegovo glavno matematičko oruđe u stvaranju njegovih filozofskih gledišta. Kako je bio prikraćen zbog nedovoljnog poznavanja novih analitičkih metoda, geometrijsku metodu je razvio do savršenstva . S tom metodom nastoji riješiti i definirati problem neprekidnosti (kontinuiranosti), jer upravo to gledište bit će preduvjet njegova shvaćanja, strukture prostora i vremena koje je u središtu Boškovićevog znanstvenog i filozofskog zanimanja. Pouzdanost u egzaktnost vlastite geometrije ipak Boškovića nije spriječila da dopusti mogućnost istovremenog postojanja drugih i drukčijih geometrija, a ne samo tradicionalne euklidske. Dopuštao je mogućnost da eventualna druga bića u svemiru, koja su obdarena potpuno drukčijom vrstom uma, svojim jasnim mentalnim percepcijama grade geometriju različitu od euklidske. Takvim bi pretpostavljenim bićima, prema Boškoviću, određena krivulja (npr. parabola) mogla biti najjednostavniji geometrijski oblik i na nju bi nastojali svesti sve ostale oblike. Tako bi oni možda htjeli "parabolizirati pravac", za razliku od naših geometara koji žele "ispraviti parabolu". Ove Boškovićeve zamisli su sasvim na tragu kasnijih neeuklidskih geometrija.

B / Zakon neprekinutosti

U 18. stoljeću prevladavalo je mišljenje da su geometrijski objekti neprekinuti. Navedeni princip neprekinutosti zahtjeva, da bilo koja promjena određene veličine, radilo se o povećanju ili umanjenju, odvija uvijek neprekinutim gibanjem kroz sve međuveličine. Iz potonjeg proizlazi da se u prirodi ništa ne događa skokovito odnosno diskontinuirano. Bošković prihvaća to načelo o prirodi koja ne radi skokove i na primjeru crte geometrijskom metodom dokazuje beziznimnost toga zakona u prirodi. Najprije polazi od Aristotelovog shvaćanje da je bit neprekidnosti crte u postojanju zajedničke granice kojom se spajaju njeni dijelovi. To znači da ako je crta primjer neprekinute kvantitete onda se mora postulirati postojanje jedne točke kao zajedničke granice. Bez te granice nema, neprekinutosti - kontinuuma pa prema Boškoviću granice se ne mogu dodirivati, one moraju biti odvojene ili bi se stopile u jedno.

Recimo, neprekinuta crta AB, označena je na početku A i na kraju B, unutar sebe označena je po izboru točkom E. Točka E je zajednička granica dijela AE i dijela EB. Iz same prirode granice proizlazi da granica se ne može dodirivati sa granicom. Dvije (točke) granice ne mogu se dodirivati jer u tom slučaju granica jedne točke bila bi kraj prethodnog zasebnog dijela, a druga početak slijedećeg zasebnog dijela, pa po prirodi neprekinutog (kontinuiranosti) granica mora biti zajednička. Prema tome po Boškoviću, granice ne mogu se dodirivati, one moraju biti odvojene ili se moraju stopiti u jedno. U čitavoj neprekinutoj kvantiteti, jedna jedina granica spaja ono što prethodi s onim što slijedi. Prije Boškovića nitko nije rekao da je skup realnih brojeva neprekinut i da je on kontinuum. Neprekinutost realnih brojeva, vezana je za međusobnu udaljenost cijelih brojeva gdje postoji uvijek zamislivo manja udaljenost koja tvori taj kontinuirani niz. Godine 1754. objavljuje važnu raspravu o neprekinutosti u kojoj na nov način nastavlja razmišljati o Zenovim paradoksima. 
C / metode, dedukcije i indukcije

Za Ruđera Boškovića možemo kazati da se služio i indukcijom i dedukcijom. Malo pojašnjenje za one koji se prvi put susreću s ovim pojmovima. Svaki znanstveni model je nezamisliv bez indukcije, odnosno očitovanja pojedinačnog u vidu opće spoznaje, međutim za Boškovića je značajno poimanje fizike, da u prirodi nužno postoje područja u koja se ne može prodrijeti eksperimentom ni pozitivnom indukcijom iz eksperimenta, nego samo dedukcijom. Tako na primjer, neprotežna središta njegove sile, koja su na tim mjestima uvijek odbojna do neizmjernosti (beskonačnosti), predstavljaju točke koje moraju upravo baš zbog dimenzije beskonačnosti ostati nedostupne našim eksperimentalnim zahvatima.

Budući da takva svojstva nisu osjetno ni eksperimentalno dostupna, moguće ih je oslikati samo svojevrsnim misaonim eksperimentom - dedukcijom. Ovdje nije riječ da se radi o zanemarivanju eksperimentalnog istraživanja, nego je posrijedi davanje prednosti racionalističkoj metodi gdje dedukcija predstavlja temeljni postupak izvođenja istine, a samo prilikom složenijih prirodoznanstvenih problema pribjegava i indukciji. Iz prethodnog, uviđa se da je Boškovićeva temeljna spoznajna metoda svakako dedukcija, koja ga je usmjeravala i vodila ka formulaciji općeg prirodoznanstvenog principa, a od njega dalje do tumačenja pojedinih prirodnih pojava. Prethodno tri navedene metode predstavljale su osnovni način Boškovićeva traganja za prirodnim zakonima.

Zaključak u ovom dijelu, riječ je, dakle, da se Bošković služio, čisto znanstvenim metodološkim pristupom, slijedom kojeg se princip neprekinutosti deducira na općenitije postavke, što neminovno zahtijeva u konačnici da se bilo koja promjena određene veličine, radilo se o povećanju ili umanjenju, mora odvijati uvijek neprekinutim gibanjem kroz sve međuveličine.

Teorija prirodne filozofije - Theoria Philosophiae Naturalis

Slijedilo je više njegovih vrijednih i cijenjenih znanstvenih djela, ali vrhunac je bila Theoria philosophiae naturalis, djelo izuzetne vrijednosti, plod dugogodišnjeg studija genijalnog uma. Teoriju prirodne filozofije, završio je i tiskao u Beču 1758. godine te u Veneciji 1763. godine. Teorijom se daje savršena dinamička slika jedinstva prirode mikro svijeta sa makrosvijetom, na način da se uvodi samo jedna temeljna sila koja tumači prirodu, sve se svodi na samo jedan zakon sila koje postoje u prirodi. Cijela se priroda pokušava objasniti jednim jedinim sveopćim zakonom, prirodi imanentnih sila. Ovo je tim zanimljivije jer se Bošković u dokazivanju koristio geometrijom metodom koja je, za ono vrijeme, s pravom smatrana zastarjelom. No, prijeđimo napokon na Boškovićevo osebujno umovanje o prirodi tvari i o temeljnim prirodnofilozofskim pojmovima Boškovićevizma.

Theoria philosophiae naturalis
Prihvaćajući Newtonova polazišta, Bošković će u analizi materije - tvari, poći od obnovljenog novovjekovnog atomizma. Međutim dok se u skladu s tim atomističkim shvaćanjima, redovito smatralo da su temeljne čestice (atomi) od kojih je izgrađena tvar protežne, Bošković je tvrdio da su temeljne čestice Neprotežne, pri čemu se pojam protežnosti (extensio) treba shvatiti u racionalističkom značenju 17.vijeka, zauzimanje određenog prostora. Bošković je tvrdio da te čestice nemaju veličinu, naime da su geometrijske točke, odnosno, ni manje ni više, tvrdio je da je materija građena od čestica koje nemaju dimenziju. Ova neprotežnost, neposredna je posljedica neograničenog rasta odbojne sile kad se tijela ili čestice približavaju na vrlo malim udaljenostima. Pri tome Bošković se služi "ispravnim umovanjem" u zaključivanju da bi se struktura tvari morala sastojati od jednostavnih, neprotežnih i nedjeljivih točaka, jer bi jedino kao takve izbjegle rasprsnuće uslijed djelovanja neizmjerno jake odbojne sile (beskonačne) na neizmjerno malim udaljenostima (nultim). Boškovićeve su temeljne čestice, dakle, nedjeljive i neprotežne točke, ali se one razlikuju od geometrijskih točaka jer među njima djeluju sile. Rječnikom današnje znanosti, masa čestice je obrnuto razmjerna svom radijusu odnosno R/ / R = M / M/

A / O prostoru i vremenu

Ovakvo shvaćanje neprekinutosti, kod geometrijskih tvorevina i fizikalnih promjena, Boškovića je navelo na nova razmatranja o prostoru i vremenu. Bošković uvelike razlikuje zamišljeni prostor što ga promatra geometrija, koji je neprekinut i beskonačan, od fizičkog prostora koji je realan i ne postoji bez tijela, pa zbog tog razloga Bošković razlikuje i dvije stvarne vrste postojanja temeljnih čestica tvari (točki tvari) na njihovo lokalno postojanje i vremensko postojanje. Naime, svaka temeljna čestica (točka tvari) ima jedan način postojanja po kojemu se nalazi gdje jest i jedan način po kojemu se nalazi kada jest. Kako su točke tvari, kako smo ranije rekli, nedjeljive i neprotežne, znači da njihov skup odnosno (zbir) mjesnih točaka čini realni prostor, a skup vremenskih realno vrijeme. Stoga, točaka realnog prostora u nekom njegovom konačnom dijelu ima konačno kao i događaja koji su u apsolutnom prostoru. To znači, da dvije točke realnog prostora (tvari), koje zajedno postoje, i dva događaja, stvaraju realan odnos njihovog razmaka, mjesnog i vremenskog njihovim prožimanjem. Ovisno o ovom odnosu koji je određen njihovom udaljenošću, te dvije točke mogu biti razmaknute ili pasti zajedno, tako da fizičko protezanje nije kontinuirano već diskontinuirano.

Prema tome, da zaokružimo, činjenica su da one dvije točke na određenoj međusobnoj udaljenosti nisu ništa drugo doli činjenica da te točke imaju određene načine postojanja, koje se nužno mijenjaju kada mijenjaju tu međusobnu udaljenost. Tako, ako uzmemo neki štap koji se pomakne, on se pri translaciji nešto promjeni zato što se sile što djeluju među samim tvarnim točkama štapa promijene, upravo radi te promjene položaja (udaljenosti) prema svim ostalim točkama svemira (realnog prostora). Bošković, dakle, ima čisti relativistički stav, drži da je nemoguće neposredno spoznati apsolutne vrijednosti, a isto tako i gibanje koje je zajedničko svima nama. Međutim, treba znati da po Boškoviću Apsolutni prostor je neempirijska kategorija, jer nikakvim ga opažanjem ne možemo zahvatiti, pa se tu nalazi ujedno i granica same spoznaje, neka vrsta astronomske stvari po sebi.

Citat:
"Moglo bi se dogoditi da se čitav ovaj vidljivi svijet isto tako iz dana u dan steže ili produžuje i da se mjerna skala isto tako steže ili produžuje. Kad bi se to dogodilo u našem umu ne bi nastala nikakva promjena ideja." (o toj promjeni).

B / Pojam beskonačnog

U vezi s pojmom neprekinutosti uvijek se nadovezuje pojam beskonačnog. Bošković smatra da ne postoje konstantno beskonačno male, a ni "konstantno" beskonačno velike veličine. Beskonačno male veličine definira kao promjenjive veličine koje postaju manje od svake, ma kako male, u sebi da su određene, a isto tako beskonačno velikim smatra promjenjivom veličinom koje mogu premašiti ma kako veliku zadanu veličinu.

Čestični model građe tvari.

Bošković se nije zadovoljavao čisto geometrijskim matematičkim dokazivanjem neprekinutosti, već njegovo će beziznimno važenje htjeti dokazati i za sve promjene u prirodi. U tom smislu u prethodnom dijelu prikazana su Boškovićeva gledišta o prostoru i o temeljnim česticama tvari. Istaknuto je da Bošković razlikuje geometrijski / imaginarni prostor i fizikalni, realan prostor. Fizikalni prostor ne postoji bez tvari, a čine ga fizikalne točke. Te fizikalne točke na pojedinim udaljenostima međusobno se privlače ili odbijaju ovisno o udaljenosti. Pri malim udaljenostima djeluje odbojna sila, a njena vrijednost raste do neizmjernosti ako udaljenost između točaka teži prema nuli. Povećava li se udaljenost među točkama, tada će se odbojna sila smanjivati do nule, zatim prijeći u suprotnu, privlačnu silu, rasti do najviše vrijednosti, zatim opet padati do nule, prijeći u odbojnu silu, i tako u krug. Ta je sila na vrlo malim udaljenostima odbojna, a na velikim udaljenostima (privlačna) u skladu s Newtonovim zakonom gravitacije. Kako je promjena sile u skladu sa zakonom neprekinutosti, neprekinuta, to je jasno da će jedan put morati prijeći od privlačne u odbojnu silu.

Ako se prikaže grafički, krivulja što prikazuje promjenu sile morat će barem jedanput presjeći os apscisa. U točki presijecanja osi apscise vrijednost je nula pa nema ni privlačenja ni odbijanja, već točka tvari je u mirovanju. Da pojednostavimo, sila između čestica više se puta mijenja iz odbojne u privlačnu i obrnuto, pa ako se prikaže grafički, to znači da krivulja koja je predočuje više puta siječe os apscisa .               

A / grafički prikazi

Teorija Boškovića dosljedno je provedeni zaključak iz temeljnih geometrijskih premisa, pa su grafički prikazi njegovo temeljno oruđe. Neprekinutost promjene sile prikazuje se krivuljom u koordinatnom sustavu u kojemu udaljenost, između točaka predočena apscisom, a sila ordinatom. Privlačna sila prikazana je negativnom ordinatom a odbojna pozitivnom.
Pojašnjenja grafičkog prikaza.

Čestici u području OB približavanjem ishodištu "O", raste odbojna sila neograničeno, a krivulja koja se prikazuje asimptotski se približava (sužava) prema osi ordinate. Naprotiv, ako se čestica udaljava od ishodišta, odbojna sila se smanjuje i preko točke B prelazi u privlačnu silu. To se tako ponavlja nekoliko puta dok sila ne postane privlačna. S udaljavanjem čestice preko F privlačna sila najprije raste, a onda počne padati u skladu s Newtonovim zakonom gravitacije: krivulja se asimptotski približava osi apscise. Jednostavnim riječima, mogući su razni oblici krivulja "rastegnuti i zbijeni". Međutim nađe li se čestica iz točke B malo prema C onda se ona vraća prema B jer se našla u području privlačne sile, ukoliko odmakne iz točke B tad je u području odbojne sile. Međutim u oba slučaja čestica, vračajući se prema B, prelazi s jedne strane na dugu pa nastaje titranje oko B.

U točki C je drugačije, ako se odmakne prema D to je sad područje odbojne sile i čestica se približava D. Čestice prvog tipa B su stabilne jer se vraćaju natrag i to predstavlja granicu kohezije, dok se čestice tipa C udaljavaju pa se lako mogu vanjskom silom nepovratno udaljiti i predstavljaju granicu nekohezije. Kako se čestice nalaze u gibanju, može se dogoditi da prolaze točke kohezije i nekohezije, pa se, zbog privlačne i odbojne sile, ako su dovoljno velike nađu u neprekidnom titranju između tih točaka. To titranje čestica vrlo je važno za Boškovića jer pod tim su se razumijevali razni fluidi, pojedine kemijske reakcije, pojava topline, svjetlosti i elektriciteta.

Točke koje se nalaze na malim udaljenostima tvore vrlo čvrstu i upornu česticu i tvorit će čestice prvog reda. Čestice prvog reda se mogu sjediniti s drugim česticama istog reda i tako konstituirati česticu drugog reda, koja je manje čvrsta od prvog reda, a ove na isti način mogu tvorit trećeg reda itd. Zbog toga će neke čestice prema jednim česticama očitovati odbojnost, prema drugima privlačnost, a prema trećima će se ponašati inertno. Bošković je kako je vidljivo, uveo pojam sile koja nam određuje karakter čestice koji je određen i zavisi od privlačenja ili odbijanja na nekoj udaljenosti.

B / Grafički prikaz eliptičnog gibanja čestica
Grafikon prikazuje crtež mogućih eliptičnih krivulja što ih opisuje čestica gibajući se oko drugih dviju koje su na udaljenostima međa (granica) kohezije. Međutim, različite krivulje koje vrijede za svaki par čestica isto tako, međusobno se mogu sastavljati po geometrijskom principu trokuta i tri čestice. Zbog ove mogućnosti za same čestice nastaje bitna razlika između jedne ili druge elipse. Kako postoji više međa kohezije i nekohezije ali sa zajedničkim žarištima elipse, treća čestica će se morati gibati točno po određenoj elipsi, a nikako ni po jednoj elipsi koja bi bila postavljena između njih. Čudna podudarnost, sa kvantnim udaljenostima elektrona.


C / Grafički prikaz svemirske strukture

Sve se pojave zbivaju zbog djelovanja sila na vrlo malim udaljenostima, pa su one uzrok tolike raznolikosti svemira. Bošković također opet pretpostavlja da se njegova krivulja može asimptotski približavati osi okomitoj na apscisu, tako da privlačna sila neograničeno (beskonačno) raste.
U tom slučaju ne bi bilo moguće izići iz ovog svijeta, jer bi to onemogućila sila koja neograničeno raste što se više približavamo toj okomici, asimptoti na os apscisa. Na slici je to luk SV onaj koji se asimptotski približava asimptoti.
Bošković, dakle, zastupa mogućnost postojanja više odvojenih svjetova koji se svi temelje na zakonu što ga daje jedna te ista njegova krivulja. No ta krivulja ima beskonačne točke upravo u granicama svjetova koji se ni na koji način ne mogu prijeći. Povećavanjem udaljenosti sila se smanjuje do iščeznuća, zatim prelazi u privlačnu pa opet u odbojnu i nakon nekoliko takvih izmjena privlačna sila na velikim udaljenostima asimptotski teži ništici. U ovome se sastoji pokušaj svođenja čitave prirodne filozofije na jednu jedinstvenu silu, odnosno jedinstveni zakon sila koji ravna ne samo "zemaljskom" nego i univerzalnom svemirskom fizikom.

Riječ dvije o značaju Boškovićeve krivulje, u njegovoj Teoriji, najbolje je ocijenio profesor matematike Željko Mavrović koji se bavio istraživanjima života i djela Ruđera Boškovića. "Naj bitniji dio u Boškovićevoj teoriji prirodne filozofije je izgradnja kvalitativne sheme za predočivanje mehaničkih i drugih fizikalnih svojstava tvari, koja vodi do sasvim novoga gledanja na sastav tvari. Težište pri tom nije na nekom više manje kvantitativnom predočivanju iskustvenih pojava, nego na nepreglednim mogućnostima variranja te sheme u primjenama.

Astronomija

Za ovaj dio, potreban je sažetak od tri do četiri stranice, to bi bilo previše. Ali tek poneku natuknicu. Bošković je poticao u Royal Society promatranje prolaska Venere ispred Sunca 1769. godine, jer bi to bilo korisno, kako bi se mogla odrediti točna udaljenost Zemlje od Sunca, izlaže svoju teoriju o aberaciji svjetlosti. Boškovićevo čedo, je zvjezdarnica u Breri blizu Milana, izradio je planove i sve građevne pojedinosti, razradio plan nabave astronomskih instrumenata, bila je najmodernija u svoje vrijeme. Bošković je udario temelje praktičnoj astronomiji jer je prvi uputio na potrebu ispitivanja pogrešaka mjernih instrumenata te dao formule za njihove ispravke.

Zaključak

Iako Boškovićeva gledišta nisu bila potpuno relativistička u smislu relativizma 20. stoljeća, ipak je on jedan od najistaknutijih preteča takvih shvaćanja. Naslućivanjem četvrte dimenzije prostora, tvrdnjom da se izravnim opažanjem ne može razlikovati apsolutni od relativnog prostora, vjerovanjem u promjenu dimenzija tijela njegovim premještanjem - Bošković se približio teoriji relativnosti. Prvi među matematičarima govori o neeuklidskoj geometriji, u kojoj se s krivuljama radi isto kao i s pravcima, te predlaže geometriju s tri i više prostornih i jednom vremenskom veličinom, koja se danas koristi. U njima izlaže svoju teoriju o aberaciji svjetlosti te, kao i Einstein, smatra brzinu svjetlosti konstantnom i smatra da su prostor i vrijeme relativni. Bošković nije u potpunosti odbacio Newtonove pojmove apsolutnog prostora i vremena, već razlikuje apsolutni od relativnog prostora i vremena, a time i apsolutno od relativnog gibanja. Njegov relativni prostor, koji je zbiljski i koji sadrži sve stvari i ujedno predstavlja referencijski sustav za njihovo gibanje, preuzima ulogu Newtonovog apsolutnog prostora; dok je apsolutni prostor u Boškovićevu smislu samo moguć jer pretpostavlja beskonačnost.

Zakon sila dobiva središnje mjesto u Boškovićevom sustavu prirodne filozofije, odnosno Teorija prirodne filozofije svedena na samo jedan zakon sila koje postoje u prirodi. Budući da se čestice različitih tvari razlikuju različitim razmještajem točaka, svaka cjelina nastala od različito razmještenih točaka u prostoru ima svoju specifičnu krivulju sile. To je ujedno i razlog tome što se različite čestice različito ponašaju jedne prema drugima. Jedne će se uzajamno privlačiti, druge odbijati ili pak ponašati inertno. Time se može objasniti zašto se čestice neke tvari vezuju uz čestice neke druge tvari, a ne vezuju uz čestice neke treće tvari. Takvim se tumačenjima o naravi tvari Bošković udariti temelje ne samo modernim fizikalnim teorijama, nego također i pripremiti put za razumijevanje kemijskih promjena i procesa. Njegova originalna zamisao da materija nije samo nositelj sila nego se zapravo materija od sila sastoji, dinamički je sustav zamijenila dinamičnim: gdje iz čestice izviru sile koje ispunjavaju čitav prostor. Time je otvoren put prema teoriji polja i elektromagnetizmu.

Njegov stav da se matematički prostor, što ga razmatra geometrija, mora razlikovati od fizikalnog prostora koji je realan i ne može postojati bez objekata, prepoznaje na početku ovog rada istaknutu Einsteinovu ideju o mogućnosti realizacije geometrijskih pojmova tek njihovom primjenom na postojeća tijela. Iz ovog je razvidno, što je jako važno, da je znanost 20. stoljeća zaobišla Kantovo idealno i potvrdila Boškovićevo realno shvaćanje prostora i vremena. Uputno je istaknuti da se Kant potpuno oslonio na prostornovremenski okvir Isaaca Newtona (1642. - 1727.), s bitnom razlikom što je njegovu objektivnost želio zamijeniti imanentističkim utemeljenjem. jer su kod Newtona postojali i metafizičko-teološki motivi za uvođenje apsolutnog prostora. Naime, Newton je dokazivao da je apsolutni prostor jedno od svojstava samog Boga. Prostor je stoga ono biće koje je vječno, beskonačno, savršeno i nepromjenjivo; on je kao i Bog sveprisutan. [...] Te je dokaze kritizirao Bošković, a njegovo ispravno gledište mnogo kasnije potvrdio Einsten. Isto tako Bošković je tvrdio da su Newtonovi zakoni gravitacije "gotovo savršeno točni, ali da određena odstupanja od zakona obrnute razmjernosti s kvadratom udaljenosti, premda vrlo malena, ipak postoje". Nagađao je da će se taj klasični zakon morati srušiti u atomskim razmjerima gdje se sile privlačenja zamjenjuju privlačnim i odbojnim silama koje se naizmjence smjenjuju ovisno o udaljenosti. Nevjerojatna zamisao za znanstvenika osamnaestog stoljeća. Kao što ste možda zapamtili na satovima geometrije u srednjoj školi, točka je samo mjesto. Bez dimenzija. A Bošković tvrdi, ni manje ni više, da je materija građena od čestica koje nemaju dimenziju! Mi smo, evo prije dvadesetak godina, pronašli česticu koja odgovara tom opisu. Nazvali smo je kvark.

U njegovom stoljeću, 18-tom, izvršena je rastava između filozofije i znanosti o prirodi, pa će Bošković biti jedan od posljednjih velikana koji će teorijsku fiziku zvati filozofijom prirode.  Njegova gledišta su omogućila nastanak i rast kasnijih poznatih teorija, snažno su i mnogostruko označili fiziku našeg novog vremena, međutim najveći značaj je Boškovića što je odlično pomirio filozofski zahtjev za načelom kontinuiranosti s aktualnom atomističkom diskontinuiranošću. Njegova Theoria jest ostvarenje tisućljetnog sna atomista, pravi uspon prema modernoj fizici čestica koja danas traga za jednom silom (suvremena teorija svega) kojom bi sve četiri poznate bile njezini različiti vidovi.

Za kraj, Boškovićevi citati, osobno meni najdraži

"Materija se sastoji od točaka jednostavnih, nedjeljivih, neprotežnih i međusobno odijeljenih", kazuje u točki 7. svog temeljnog djela.

"Ako bi mi netko rekao da neprotežne točke i ti neprotežni načini postojanja ne mogu sačinjavati nešto protežno, ja bih mu jednostavno odgovorio da ne mogu sačinjavati nešto protežno što je matematički kontinuirano, ali da mogu sačinjavati nešto protežno što je fizički kontinuirano."

Više o Ruđeru Boškoviću možete pronaći ovdje.

Bez komentara
Želiš komentirati? Klikni!