Utrka na kraj svijeta IV. dio: Utrka na Južni pol

Petak, 25. siječnja 2008. u 18:09 sati

"O smrtnici, često se događa da ste i bez svog znanja uzročnici vlastitih nesreća"
Ezop

Nakon prošlog dijela, pretposljednji dio našeg serijala priča je o velikom dvoboju za Južni pol. Tragičari i junaci te utrke pokazali su krajnje granice ljudske izdržljivosti i svojim pothvatima ušli u povijest. Krenimo putom hrabrih suparnika, krenimo putom dvoboja za Južni pol.

"Fram" vs. "Terra Nova" -  utrka započinje

Nakon uspješnog proboja u unutrašnjost Antarktika slijedilo je osvajanje Južnog pola. Godine 1911. dva velika istraživača krenula su s istim ciljem put juga. Prvi Norvežanin Roald Amundsen, a drugi Britanac Robert Falcon Scott. U dvoboju za pol svaki će detalj odlučivati pobjednika, od opreme i iskustva do crta njihovih ličnosti. U tako opasnoj i pogibeljnoj pustolovini nije bilo prava na pogrešku.


Britanski istraživač Robert Falcon Scoot. Hrabrost i prijašnje iskustvo s Antarktika smatrat će
dovoljnim za osvajanje pola. Izvor: Britannica Concise

Robert Falcon Scott bio je vrijedan i discipliniran čovjek, prilično sentimentalan. Željezne volje i neustrašiva duha imao je 42. godine kada se uputio na Južni pol. Iza sebe je imao brojne ekspedicije na Antarktik te iskustva i pomoć u pripremama od R. E. Pearya i E. Shackletona. Za ekspediciju osvajanja pola izabrao je već dokazani čvrsti kitolovac "Terra Novu", a za kopneni dio puta snažne sibirske ponije. Tom odlukom zanemario je savjet Pearya da uzme pse kao izdržljivije i pouzdanije životinje za taj pothvat. Ranija loša iskustva s psima razlog su Scottova posezanja za ponijima. Zalihe su se vukle na najrazličitije načine - psima, polarnim traktorima, konjima te čistom ljudskom snagom na skijama ili bez njih. Scott je već imao dobra iskustva s time da ljudi sami vuku namirnice i vjerovao je da će ovakvom kombinacijom najbrže i najučinkovitije doći do pola. 


Norvežanin Roald Amundsen veteran je polarnih istraživanja čiji je
san bio osvajanje pola. Nakon Pearyjevog osvajanja  Sjevernog
pola  1909., okušao se 1911. godine na Južnom polu.
Izvor: Fram sailing & building pages

Nasuprot tome Roald Amundsen bio je jednostavniji i izravniji tip osobe. Još od najranije mladosti očaravala su ga polarna istraživanja te je slušajući o Franklinu i potrazi za njime odlučio istražiti Arktik. Kada je imao 21 godinu napustio je studij i služio na arktičkom trgovačkom brodu, a kasnije bio prvi časnik na "Belgici", prvom brodu koji je prezimio na Antarktiku. Dobro je poznavao led i zimu te eskimske tehnike preživljavanja i putovanja po zamrznutom krajoliku. Njegova odvažnost i hrabrost donijet će mu mnoge uspjehe. Nakon savladavanja Sjeverozapadnog prolaza odlučio je osvojiti Sjeverni pol. Dok je norveška vlada odugovlačila financiranje ekspedicije, Amundsenu je promakao cilj. R. E. Peary stigao je na Sjeverni pol 1909. godine. Unatoč tome Amundsen je nastavio istraživanja Arktika, ili se to tako barem činilo.


Glasoviti "Fram" kojim je Nansen plutao jednom prema Sjevernom polu sada je bio
u novoj pustolovini osvajanja Južnog pola. Izvor: Fram sailing & building pages


Već dokazani kitolovac "Terra Nova" 1911. ponovno se našao na Antarktiku sa zadatkom da svoju posadu
odvede u misiju osvajanja Južnog pola. Izvor: Wikimedia Commons

Scott se u Englesku vratio s posljednje misije na Antarktiku kao junak i odmah obznanio da je slijedeća misija osvajanje Južnog pola. Godine 1910. okupio je i opremio ekspediciju te brodom "Terra Nova" krenuo na jug. Dok je Sccot plovio prema Novom Zelandu, Amundsen je plovio prema Rtu Horn s namjerom da uđe u arktičke vode iz smjera zapada. Kada je čuo za Scottove namjere, Amundsen je potajice promijenio plan. Promjena plana i skrivanje namjera nije bio način na koji je Amundsen htio prevariti Scotta u utrci na Južni pol, već posljedica straha da će mu zbog međunarodne politike Norveška zabraniti utrku sa Scottom te da će mu Nansen uskratiti svoj dragocjeni "Fram". Norveška se protivila Amundsenovim planovima, a Nansen je drage volje podržao Amundsena. Bio je počašćen time da njegov "Fram" sudjeluje u jednom takvom povijesnom pothvatu. Svoju namjeru da krene na Južni pol objavio je tek 9. rujna 1910. godine na otočju Madiere. Telegram koji je od tamo poslao govorio je: "Molim za dopuštenje da izvijestim, nastavljamo do Antarktika". Posada "Terra Nove" je bila iznenađena i ne baš oduševljena time, ali to nije niti na koji način promijenilo njihove planove za osvajanje Južnog pola. Kada se Amundsen i službeno priključio utrci na pol, veliki dvoboj je započeo.

Juriš na Južni pol

Napredujući od Novog Zelanda Scott je probijajući se kroz led uz tešku muku dospio do Rossovog mora. Tamo je u prolazu McMurdo postavio svoju bazu. Slijedeći korak bilo je pokretanje timova za osvajanje pola. Za to vrijeme Admunsen je bez imalo muke na "Framu" dospio do Rossovog ledenog šelfa i tamo u Zaljevu kitova napravio bazu imenom Framheim. Ta novost neugodno je iznenadila Scotta jer je već u startu Amundsen bio oko 96 km bliže polu od njega. Unatoč tome Scott se pouzdao u rutu koju je ranije prošao Shackleton, dok je Amundsen morao pronaći novi put prema polu.

Dana 8. rujna 1911. godine Amundsen je pokušao svoj juriš na pol. Vrijeme je bilo pogodno i zatoplilo je pa je izabrao tim od osmero ljudi i krenuo prema polu. Tim su činili: Olav Bjaaland, Helmer Hanssen, Sverre Hassel, Oscar Wisting, Jørgen Stubberud, Hjalmar Johansen, Kristian Prestrud i Roald Amundsen. Ubrzo nakon polaska vrijeme se pogoršalo i prilično otežalo napredak. Odlučeno je da će ostaviti zalihe na 80° i vratiti se. Povratak je bio neorganiziran te su sirova snaga i sreća spasili živote istraživača. Po povratku pale su žestoke kritike, najviše na račun Amundsena kojeg je Johansen optužio da je ostavio njega i Prestruda u oluji. Uvidjevši probleme Amundsen je smanjio tim koji će drugi put pokušati osvojiti Južni pol izbacivši troje ljudi - Johansena, Stubberuda i Prestruda.


Amundsen na skijama hita na Južni pol. Stručnost u skijanju i vođenju
pasa, mala opterećenost i topla a lagana eskimska odjeća bili su
  Amundsenu velika prednost. Izvor: HMS Endurance Tracking Project

Drugi pokušaj počeo je sredinom listopada i do 1. studenoga Amundsen je došao do svog najjužnijeg spremišta. Istog dana Scottov tim napustio je prolaz McMurdo. Iskusni Amundsen brzo je napredovao preko zaleđenog Antarktika. Njegove najveće prednosti bile su način odijevanja preuzet od Eskima sa sjevera, izdržljivi psi koji su vukli saonice i činjenica da je početnu težinu saonica s 83 kg smanjio na nevjerojatnih 24 kg. Tako su već u prva četiri dana prevalili 145 km. Kada je napustio spremište na 80° Amundsen je obukao skije, privezao se za saonice i pustio da bude vučen sve do 85° 05´. Napredujući tom brzinom na lakim saonicama i sa snažnim psima Amundsen je već sredinom studenog bio na 434 kilometara od pola.

Za to vrijeme timovi Scotta postavljali su zalihe za glavni tim koji će jurišati na pol. No sreća nije pratila Scotta kao što je pratila Amundsena. Već u startu pokazale su se slabosti sibirskih ponija, a otkazali su i polarni traktori. Čak niti zalihe nisu ostavljene kako je u startu planirano. Svoj napredak prema polu Scott je morao položiti u preostale pse i konje te ljuski snagu. Odjeća koju su nosili bila je dizajnirana za Antarktik, ali brzo se namočila i postala teška. Uz sve te nevolje timove je između 4. i 9. prosinca zadesila snažna snježna oluja i onemogućila napredak. Novi napadali snijeg otežavao je kretanje konja i naposljetku su morali ubiti nekoliko preostalih. Jedina svijetla točka bila je da su sve zalihe prenesene do podnožja ledenjaka Beardmore. No Scott je pomalo bivao zabrinut. Znao je da ide rutom Shackletona, ali i da kasni za njegovim dnevnikom. Ako je želio stići na pol prije Amundsena i ledene antarktičke zime trebalo je požuriti.


Scottov tim sam vuče svoje zalihe. Snimku je napravio Henry Bowers. S lijeva na desno nalaze se Edgar Evans,
Lawrence Oates, Edward Wilson i Robert F. Scott. Izvor: “Poslednje granice”, Mladinska knjiga, Ljubljana/ Zagreb. 1973.

Iako je start bio odličan, i Amundsen je zapao u nevolje. Trebalo je pronaći širok put do gornjeg ravnjaka, a to mu nije uspijevalo. Probao je na nekoliko uskih jezičaca, no snijeg je bio prevelik za pse i svaki put je bio primoran vratiti se. Velika prednost pred Scottom polagano se topila sa svakim neuspjelim pokušajem dosezanja gornjeg ravnjaka. Bližio se kraj studenog. 

Dok se Amundsen borio s uspinjanjem na gornji ravnjak, Scottov tim je polako napredovao. Uspinjući se po ledenjaku ljudi su sami vukli svoje namirnice. Dana 22. prosinca sagradili su spremište na gornjem dijelu ledenjaka na oko 2440 metara visine. Činjenica da su sami vukli svoje namirnice počela se iskazivati u umoru i iscrpljenju članova ekspedicije.

Napori potrage za prolazom na pol isplatili su se Amundsenu. Krajem studenog pronašao je prolaz i uspeo se na gornji ravnjak. Scott je sa svojim timom bio daleko iza. Nakon četverodnevnog uspinjanja Amundsen se popeo na ravnjak. Kada su se popeli, bio je prisiljen ubiti 24 psa. Ostacima su nahranili preostale životinje. Napredak po ravnjaku bio je brži. Već 7. prosinca dosegli su najjužniju točku, rekord koji je tri godine ranije postavio Shackleton. Tu činjenicu proslavili su stavljanjem norveške zastave na čeone saonice.


Amundsen sa psećom zapregom. Nakon uspješnog uspona na gornji plato psi su velikom brzinom
grabili prema polu i njegovo osvajanje bilo je pitanje vremena. Izvor: Cool Antarctica

Za to vrijeme Scott se nalazio daleko iza. Tek za Novu godinu 1912. nalazio se na 273 kilometara od pola. Zaliha je bilo u izobilju. Ta činjenica i dugogodišnje prijateljstvo vjerojatno su kumovali jednoj od Scottovih najvećih pogreški - uključivanje petog člana u završni tim koji će krenuti na pol. Sve zalihe, šatori i oprema bili su pripremljeni za četvero ljudi, ne petero. Peti nadodani član bio je Henry Bowers. Uz njega završni tim za pol činili su Edward Wilson, Edgar Evans, Lawrence Oates i R. F. Scott. Već u startu Bowers je morao ostaviti skije i jedini je išao pješice. Uza sve to zadesila ih je i snažna mećava i često su znali napredovati samo 16 kilometara dnevno. Napredujući tako i vukući sami svoje zalihe 15. siječnja Scott je napisao: "Divno je primijetiti da ćemo nakon još dva duga marša završiti na polu... to bi sada trebala biti gotova stvar, a jedina mogućnost koju gledam s užasom ostvarila bi se kada  bih ugledao norvešku zastavu što je stigla prije nas".


Robert Falcon Scott i njegov tim napokon su dosegli pol no umjesto sreće - razočaranje. Tamo se već nalazila norveška zastava.


Uvećani prikaz lica R. F. Scotta najbolje pokazuje razočaranje unatoč velikom uspjehu.
Izvori: David and Roberta Rose i "Poslednje granice", Mladinska knjiga, Ljubljana/ Zagreb. 1973.

Dana 17. siječnja 1912. godine Robert Falcon Scott stigao je na Južni pol, no sreću i slavlje zamijenila je tuga i očaj - na polu se već vijorila norveška zastava Roalda Amundsena. U šatoru koji je za Amundsenom ostao bilo je pismo sa zamolbom Scottu da ga dostavi u Norvešku u slučaju da se on sam ne uspije vratiti s pola. Koliko je bilo razočaranje i užas doći na pol i vidjeti norvešku zastavu govori Scottov zapis: "Veliki Bože! Ovo je užasno mjesto..." Istog dana Scott je razvio britansku zastavu i slikao se sa svojim timom na Južnom polu. Dan kasnije krenuli su nazad prema kampu.


Potvrđivanje da se norveška zastava nalazi na Južnom polu. Amundsen je za svega 99 dana obavio
kružni put na pol i nazad u bazu. Izvor: Amundsen-Scott South Pole Station

Roald Amundsen stigao je na Južni pol još 14. prosinca 1911. godine, trideset i pet dana prije Scotta. Tu, na magičnih 90° 00´ Amundsen je ostvario svoj san, osvojio pol i tako ostvario ono što mu je tri godine ranije oduzeo Peary stigavši prije njega na Sjeverni pol. Svoj kamp na polu Amundsen je nazvao Polheim. Šator je ostavio na polu i na njemu istakao norvešku zastavu kako bi se što jasnije vidjela. Kako bi bio siguran da je na polu te da se ne razvije rasprava tipa Peary-Cook okružio je 20 kilometara oko pola i tako provjerio svoju poziciju. Dana 17. prosinca počeo je povratak u postaju Framheim. Dok je Amundsen ulazio u svoju bazu, Scott se nalazio na polu užasnuto promatrajući norvešku zastavu. Za Amundsena je polarna ekspedicija završila, a za Scotta je pravo iskušenje tek započelo.

Tragedija Roberta Falcona Scotta

Dan nakon dolaska na Pol Scott je krenuo poražen prema svom kampu. Put je vodio preko 1920 kilometara najgoreg terena na svijetu s ljudima čije se zdravstveno stanje sve više pogoršavalo. Skorbut, ozebline i potpuna iscrpljenost bile su stalne žalbe i put nazad bivao je sve teži. Oetsu je ozebla noga, Evansu su stradali prsti i nos, a Wilson je imao gadnih problema s očima. Napredujući u takvim uvjetima Scott i njegovi ljudi su 7. veljače stigli do rta ledenjaka Beardmore. Tu su učinili dodatnu pogrešku. Unatoč izmorenosti uzeli su sa sobom još 15 kg kamenja koje je geolog misije imao pregledati u kampu. Na taj način Scott nije zaboravio znanstveni dio misije, kada već nije uspio u osvajanju pola.

Spuštanje niz ledenjak bilo je naporno i ubrzo je ponestalo hrane. Kada su ugledali zastavu spremišta, ostao je još po jedan obrok po članu tima. Uz to, za vrijeme spuštanja, Evans je dva puta pao i povrijedio glavu pa je počeo nesuvislo pričati. Dana 17. veljače stigli su do podnožja ledenjaka. Evans je sve više zaostajao i često padao. Nedugo potom pao je u komu i umro. S članom manje i u teškom stanju Scott i njegov tim nalazili su se 692 kilometra od glavnog logora.

Idući koji je stradao bio je Oates. Kroz nekoliko dana naglo je oslabio i više nije mogao vući saonice. Imao je jake ozebline. Vidjevši da ne može dalje molio ja da ga ostave, no Scott je odbio. Kada ih je idućih dana mećava natjerala u šator, Oates je iskoristio priliku da izađe iz šatora i nestane u mećavi. Svojom hrabrom žrtvom iscrpljeni istraživač spriječio je da ga Scott vuče za sobom i tako ugrozi živote preostalih članova ekspedicije.


Prikaz žrtve kapetana Oatesa. Hrabri istraživač radije se odrekao vlastitog života, nego ugrozio povratak misije.
Izvor: The Antarctic Circle

Slijedeći problem bilo je gorivo za kuhanje i grijanje. Na njima neobjašnjiv način ulje je isparilo iz limenki u kojima se nalazilo. Opasnosti od gladi i umora pridružila se sada i opasnost smrti od hladnoće. Unatoč tome hrabri istraživači su nastavili svoj napredak i 21. ožujka došli svega 18 kilometara od spremišta s hranom i zalihama. Spas je bio nadohvat ruke. Jednino što je stajalo između njih i spremišta bila je mećava koja se taj dan podigla. Tako su Scott i dvojica preživjelih suputnika bili prisiljeni logorovati nadomak spremišta. Mećava nije jenjavala, a raspoloženje i zdravlje ljudi je padalo. Scottove misli postale su mračnije te je zapisao: "Kada bismo preživjeli, imao bih ispričati priču o teškoćama, izdržljivosti i hrabrosti mojih suputnika koja bi uzbudila srce svakog Engleza. Ove grube zabilješke i naša mrtva tijela moraju ispričati tu priču ali, svakako, svakako, velika zemlja poput naše na prikladan način će se pobrinuti i postarati za one koji od nas zavise".

Tjedan dana kasnije još uvijek su bili zarobljeni u svom šatoru nadomak spremišta. Scott je zapisao: "Svakim danom smo bili spremni da krenemo prema našem spremištu koje je udaljeno sedamnaest kilometara. Mislim da se više ne možemo ponadati nikakvoj boljoj sreći. Mi ćemo izdržati do kraja, ali smo sve slabiji, dakako, i kraj ne može biti daleko.

Tako mi je svakako žao, ali čini mi se da više ne mogu pisati.

R. Scott

Za ime Božje pobrinite se za naše obitelji".

Bila je to posljednja zabilješka u dnevniku Roberta Falcona Scotta. Osam mjeseci kasnije u šatoru su otkrivena njihova mrtva tijela. Wilson i Bowers ležali su u zatvorenim vrećama za spavanje. Scott je svoju ostavio otvorenu i jednu ruku prebacio preko Wilsona, svog najboljeg prijatelja. Pokraj beživotnih tijela osvajača Južnog pola ležala je torba s 15 kilograma uzoraka kamenja s ledenjaka Beardmore. Vjerni svojoj misiji uzorke su nosili do samog kraja.

Posljednji nastavak naše priče o polarnim istraživanjima vodi nas ljudima koji su nakon velike utrke Amundsen-Scott posjetili i istražili Antarktik. Njihova hrabrost i junaštvo ispisali su nevjerojatne priče o ljudskoj izdržljivosti.

Za širu raspravu o ovoj i sličnim temama pridružite se našem AstroForumu. Popis literature bit će naveden u posljednjem nastavku priče o istraživanju polarnih predjela.