Otkrivanje tajni Černobila II. dio: Posljedice nesreće

Utorak, 24. lipnja 2008. u 11:25 sati

Nakon upoznavanja s razlozima nesreće, koji smo vam predstavili u prvom dijelu članka, drugi dio priče o nesreći u nuklearnoj elektrani Černobil donosi nam zbivanja odmah po eksploziji reaktora. Od reakcija prisutnog osoblja pa do današnjeg stanja elektrane pratimo posljedice nesreće. Jesu li te posljedice upozorenje o opasnosti koje krije korištenje nuklearne energije ili su mogle biti bitno smanjene bržom i spretnijom reakcijom službi zaduženih sa nadgledanje i saniranje mjesta nesreće?

U trenucima nakon nesreće osoblje elektrane još nije bilo svjesno njenih razmjera. Aparat za mjerenje radijacije sa skalom 1000 R/s je bio nedostupan i mogli su vidjeti samo na onima skale 0,001 R/s (3,6 R/h) da je izvan skale. Smrtonosna doza radijacije iznosi oko 500 röntgena u periodu 5 sati, a radijacija na nesrećom najgore zahvaćenim područjima iznosila je (po procjenama) 20 000 röntgena po satu. Zbog nepravilnih očitavanja količine radijacije (više od 0,001 R/s) Alexander Akimov je pretpostavio da je reaktor u nesreći ostao netaknut. Nije jasno kako je previđeno da su komadi grafitnih šipki i onih u kojima je bilo gorivo razasuti uokolo zgrade reaktora. Kada su napokon stigli ispravni mjerači radijacije s odgovarajućim skalama, Akimov je pretpostavio, kada su pokazali izuzetno visoki stupanj radijacije, da su pokvareni. Uvjeren da je reaktor netaknut, Akimov je zajedno s osobljem nastavio pokušavati pumpanje vode u reaktor. Kako nitko od njih nije nosio nikakvo zaštitno odijelo, od posljedica radijacije su umrli unutar tri tjedna.


Reaktor černobilske elektrane nakon eksplozije. Oblak radioaktivnih čestica
oslobođenih eksplozijom pomoću zračnih struja proširio se Europom.
Izvor: ArkiBlog


Pogled na uništeni reaktor iz zraka. Zakašnjela reakcija mjerodavnih službi pospješila je
širenje posljedica nesreće. Izvor: Dnevnik.hr

Od službi su prvi na mjesto nesreće došli vatrogasci pod zapovjedništvom poručnika Vladimira Pravika. Ekipa za gašenje smatrala je kako je riječ o požaru izazvanom strujom i nisu imali informaciju da je riječ o eksploziji reaktora. Nesvjesni opasne radijacije većina je stradala ili oboljela nedugo nakon nesreće. Zapovjednik tima Pravik je umro od posljedica radijacije 09. svibnja 1986. (dva tjedna nakon nesreće).


Doza gama zračenja koju je osoba primila na otvorenom u blizini mjesta nesreće u odnosu
na vrijeme nakon nesreće. Izvor: Wikipedia

Isprva je sovjetska vlada pokušala zataškati nesreću. U danu koji je slijedio nikakvih informacija o Černobilu nije bilo. Za to vrijeme oblak radioaktivnih čestica širio se, ne samo Ukrajinom i Bjelorusijom, već i dalje, Europom. Samo sreća je tada sprječavala još veću katastrofu, jer je promjena zračnih strujanja radioaktivni oblak lako mogla prenijeti u mnogo naseljenija područja (zbog smjera vjetra nesreća je izbjegla sam grad Černobil). Tek kada je količina radijacije izazvala alarme u nuklearnoj elektrani Forsmark u Švedskoj, Sovjeti su priznali da je došlo do nesreće. Pri tome je dano tako šturo i nejasno izvješće pa se nije mnogo znalo o njenim razmjerima. Takvo ponašanje vlasti SSSR-a bitno je pridonijelo tome da posljedice nesreće budu veće i raširenije no što je to trebalo biti. Nakon što je međunarodno objavljeno o nesreći u nuklearnoj elektrani kod Černobila i pokušaju zataškavanja, narod SSSR-a počeo je gubiti vjeru u svoju vlast. Time je ta nesreća na jedan svojevrstan način ubrala i pripomogla raspadu SSSR-a koji će uslijediti nekoliko godina kasnije.

Državni tim, formiran za istraživanje nesreće u Černobilu pod vodstvom Valerija Legasova, stigao je na poprište tek u večernjima satima dana nesreće. Do tada je već dvoje ljudi umrlo, a 52 hospitalizirano. U noćnim satima istog dana odbor je, uvidjevši prave razmjere nesreće, naredio hitnu evakuaciju grada Prypjata. Sutradan, 27. travnja u 14:00 započela je evakuacija. Ukupno 1100 autobusa iz cijele Ukrajine stiglo je u grad. Građani su smjelu ponijeti samo najosnovnije stvari i već do pet sati popodne više od 50 000 stanovnika Prypjata je bilo evakuirano. Da je reakcija bila pravovremena, zaštita za najizloženije (pogotovo na mjestu nesreće) je trebala stići puno ranije, kao i evakuacija stanovništva iz nesrećom pogođenih krajeva.


Zarasli kotač lunaparka u Prypjatu postao je jednim od simbola černobilske nesreće. Prazna klupa ispred
slikoviti je prikaz ispraznosti i sablasnosti napuštenog grada. Izvor: Lightstalkers

Na poprište nesreće vlada je uputila tzv. likvidatore. Bili su to ljudi zaduženi za sanaciju posljedica. Zbog velike količine upumpane vode, koja se nakupila ispod reaktora, prijetila je opasnost od nove eksplozije. Nuklearno gorivo zajedno s izmrvljenim betonom i grafitom rastalilo se, zbog visoke temperature, u masu sličnu lavi i probijalo svoj put naniže prema nakupljenoj vodi. U slučaju kontakta došlo bi do velike eksplozije. Jedna od zadaća likvidatora, koju su uspješno obavili, bila je upravo sprječavanje nove eksplozije. Ne samo da bi ona usmrtila većinu tamo prisutnih, nego i izbacila nove količine radioaktivnih čestica u atmosferu ugrožavajući velika prostranstva Europe i šire, zavisno o smjeru strujanja zračnih masa.


Postotni udio različitih radioaktivnih izotopa u zraku nakon eksplozije. Nošeni vjetrom neki od njih dospjeli su
sve do Irske. Izvor: Wikipedia

Osim toga, zadaća im je bila i prikupljanje komada reaktora razasutih uokolo te prokopavanje tunela ispod reaktora kako bi se upumpao tekući dušik za hlađenje proključale mase. Iz helikoptera je na vatru bačeno oko 4500 tona olova, pijeska, gline i drugih materijala. U reaktoru je bilo oko 1200 tona grafita koji je, unatoč svim naporima likvidatora, gorio 9 dana i ispustio radijacije u iznosu od oko 1018 Bq. Do 06. svibnja vojska likvidatora uspjela je savladati vatre Černobila. Nakon toga započela je gradnja zaštitnog sarkofaga. Prikupljeni ostaci reaktora i drugi nuklearni otpad pohranjeni su dijelom u sarkofagu, a dijelom na nekoliko stotina odlagališta u okolici nuklearne elektrane. Broj likvidatora na mjestu nesreće kretao se oko 3400. Do prosinca 1986. sagrađen je planirani betonski sarkofag u kojem su pohranjeni ostaci reaktora 4  unesrećene nuklearne elektrane.

Posljedice nesreće za ljude i okoliš

Nakon što je došlo do nesreće, trebalo je odmah obavijestiti nadležne službe u okolici o tome što se dogodilo. Kako Akimov nije vjerovao da je reaktor uništen, nije odmah odaslano upozorenje nadležnim službama. Uz to, tadašnja politika SSSR-a zahtijevala je da takva nesreća ostane u tajnosti i "unutarnje pitanje" SSSR-a što je duže moguće. Iz tog razloga ljudi u bližem radijusu oko mjesta nesreće kao i oni izloženi radioaktivnim česticama izbačenim u atmosferu pretrpjeli su mnogo veće posljedice no što bi to bilo da je reagirano pravovremeno i pravovaljano.

Do službene reakcije vlasti došlo je tek nakon što je povećana radijacija izmjerena u Švedskoj, 1100 km od Černobila. Oblak radioaktivnih čestica za to se vrijeme proširio i zahvatio države: Ukrajinu, Bjelorusiju, Rusiju, Moldaviju, Rumunjsku, Grčku, europski dio Turske, Litvu, Švedsku, Finsku, Norvešku, Dansku, Austriju, Mađarsku, Češku, Slovačku, Poljsku, Sloveniju, Hrvatsku, Srbiju, Makedoniju, Bugarsku, Estoniju, Latviju, Švicarsku, Italiju, Njemačku, Nizozemsku, Belgiju, Francusku (s Korzikom), Ujedinjeno Kraljevstvo i Irsku. Najgore su prošli sjeverozapadna Ukrajina, južna Bjelorusija te dijelovi Rusije (južno od Bryanska) - ukupno oko 142 000 km2 najteže kontaminiranog teritorija. 


Prvotna evakuirana zona od 30 km radijusa oko mjesta nesreće
(narančasto istočkano)  kasnije je proširena u danas poznatu
"Zabranjenu zonu" (unutar crvene linije). Izvor: Flickr

Za većinu opasnu nuklearnu tvar predstavljaju uran i plutonij, međutim radioaktivni oblak izašao iz Černobila sadržavao je mnoštvo izotopa nastalih kao nusprodukt fisije koji su mnogo opasniji za ljude i okoliš no što su to sam plutonij ili uran. To se posebice odnosi na izotope poput joda i stroncija koji imaju tendenciju bioakumulacije u hranidbenom lancu. Prema izvještaju OSTI-ja (Office of Scientific and Technical Information) te OECD-a (Organisation for Economic Co-operation and Development) iz 1998. u sastavu radioaktivnog oblaka se nalazilo:

a) sva količina plemenitih plinova koji su se nalazili u reaktoru (uključujući ksenon i kripton)
b) 55% radioaktivnog joda iz reaktora oslobodilo se u atmosferu u obliku pare, čestica i organojodnih spojeva
c) izotopi cezija i telura u obliku aerosola
d) velike čestice radioaktivnih izotopa cirkonij 95, niobij 95, lantan 140, cerij 144, niže aktanoide te transuranijske elemente poput neptunija, plutonija i sl.

Neki od navedenih izotopa (cezij 137  i stroncij 90) imaju dugo vrijeme poluraspada pa će svojom prisutnošću onečišćavati tlo u kojem se nalaze u većim količinama još desetljećima. Najonečišćeniji dijelovi zemljišta, oko 200 000 hektara, još i danas leže neobrađeni, dok se na manje onečišćenima uz strogu kontrolu i upotrebu sredstava za suzbijanje apsorpcije cezija  i stroncija (kalij, vapno...), smiju saditi samo određene kulture.

Jedan od najpoznatijih simbola uništenja okoliša koje je izazvala černobilska  katastrofa jesu tzv. crvene šume. Naziv se odnosi na drveće koje se posušilo nakon upijanja velike doze zračenja nakon nesreće u krugu 10-ak kilometara oko elektrane. Dio šume je, u čišćenu posljedica nesreće, srušen i zakopan zajedno s nuklearnim otpadom. Teško oštećena stabla već godinama pokazuju znakove oporavka. Međutim novoizrasla stabla pokazuju mnoštvo deformacija u rastu i razvoju, kao posljedicu ozračenosti. Posebnu vrstu opasnosti predstavljaju šumski požari. Kako je bilje upilo mnoštvo radioaktivnih izotopa, požarima se oni oslobađaju u dim u vjetrom raznose u nove krajeve.


"Crvena šuma" - borova šuma stradala od radijacije poprimila je sablasnu
crvenu boju. Takva vegetacija proteže se u krugu 10-ak km od mjesta
nesreće. Danas se vegetacija oporavlja. Izvor: Wikipedia

Životinjski svijet u okolini nuklearne elektrane buja. Kako je evakuirana i pod zabranom zona od oko 30 km oko elektrane, u šumama koje se oporavljaju nastanile su se mnoge životinjske vrste. Bez čovjeka, bez onečišćenja i drugih prijetnja u tom je kraju utočište pronašlo mnoštvo ugroženih vrsta. Iako u tlu i biljkama još uvijek postoje povišene koncentracije izotopa s najdužim vremenima poluraspada, izgleda da konkretno nema velikih utjecaja na životinjski svijet. Barem ne u mjeri u kojoj bismo mi to željeli zamišljati. Tim šumama ne vladaju mutanti deformirana tijela i zle naravi, već uobičajene divlje životinje normalna ponašanja i izgleda. Krivci za strašne predodžbe okolice nuklearne elektrane su razni filmovi, igrice i senzacionalistički nastrojeni mediji.

Nesreća nije utjecala na podzemne vode, jer radioaktivni izotopi nisu imali vremena probiti se do zaliha (prekratko vrijeme poluživota) ili su upijeni u površinsko tlo. Manji proboj radioaktivnih nuklida u vodu zabilježen je kao posljedica mnoštva brzinski izgrađenih odlagališta za nuklearni otpad iz elektrane.

Za ljude koji su se našli u blizini mjesta nesreće, zračenje je bilo pogubno. Najizloženiji umrli su od posljedica radijacije unutar perioda od 3 tjedna. Zbog nesreće je evakuirano svih 50 000 stanovnika Prypjata dan nakon, a u danima koji su slijedili iz kruga od 30 km, s centrom u mjestu nesreće, evakuirano je oko 135 000 ljudi. Zona je kasnije dodatno proširena i danas je poznata kao Zabranjena zona. Unatoč upozorenjima dio stanovništva Zabranjene zone (uglavnom starijeg) vratio se u svoje domove. Život se pomalo vraća u širu okolicu mjesta nesreće.

Po izvješću IAEA-e (International Atomic Energy Agency) i WHO-a (World Health Organization) 56 osoba umrlo je direktno od posljedica primljene količine zračenja, a očekuje se da će još 4000 umrijeti od raka kao posljedice izloženosti, među 600 000 najizloženijih, te još 5000 među 6 milijuna ljudi koji žive u okolici černobilske elektrane.


Razne deformacija i tumori posljedica su djelovanja radijacije na čovjeka.
Posljedice černobilske nesreće ljudi tog kraja još će dugo osjećati.
Izvor: Mathew Ingram

U godinama nakon nesreće u elektrani Černobil, grad Prypjat i okolna naselja ostali su sablasno prazni. S mnoštvom preostalih osobnih predmeta Prypjat izgleda kao da je stao u vremenu. No napušteno područje oko mjesta nesreće nije i beživotno. Ono što je napustio čovjek, ponovno je preotela divljina. Stradale šume počele su se oporavljati, a u Zabranjenoj zoni mir su pronašle mnoge endemske vrste životinja i bilja. Osim flore i faune u zabranjenu zonu, unatoč upozorenjima i zabranama, vratio se i dio autohtonog stanovništva.

Černobil danas posjećuju mnogi znanstvenici koji izučavaju utjecaj zračenja na živi svijet te procjenjuju koji bi učinak imala eksplozija male "prljave" bombe na ljude i okoliš (eksplozija u elektrani veoma je sličila eksploziji tzv. prljave bombe). Osim znanstvenika u Černobil dolaze i mnogi znatiželjnici pa se razvila svojevrsna vrsta turizma u tom kraju. No kako opasnost od Černobila još nije u potpunosti prošla, znanstvenici se protive bilo kakvom komercijalnom iskorištavanju poprišta najveće nuklearne nesreće u povijesti.

Tiha prijetnja - Černobil danas

Posljedice nesreće sanirale su se ubrzano i do prosinca 1986. sagrađena je betonska konstrukcija poznata kao sarkofag, a u kojoj je sadržana glavnina nuklearnog goriva iz reaktora te sam uništeni reaktor s popratnom infrastrukturom.  Reaktori 5 i 6, čija je izgradnja planirana (reaktora 5 i započela) nikada nisu završeni.


Zaštitni sarkofag oko uništenog reaktora izgrađena nakon nesreće danas je u opasnosti od urušavanja.
Izvor: FreePress Blog

Reaktori 1, 2 i 3 odijeljeni su od uništenog reaktora debelim betonskim zidom (cca 200 m) te su, zbog nestašice energije, nastavili s radom. To je rezultiralo novim incidentima. Godine 1991. izbio je požar u prostoriji s turbinama reaktora 2. Nakon gašenja ustanovljeno je da se on više ne može popraviti pa je ugašen. Reaktor 1 prestao je s radom u studenom 1996. nakon dogovora ukrajinske vlade i međunarodnih agencija. Posljednji aktivni reaktor prestao je s radom 15. prosinca 2000. Time je nuklearna elektrana kod Černobila u potpunosti završila s radom. U njoj su sada preostali samo inženjeri zaduženi da sigurnost sarkofaga uništenog reaktora 4 te nadzor radioaktivnog materijala u njemu.

Sama konstrukcija sarkofaga nije u potpunosti sigurna. Ona počiva dijelom na preostalom zapadnom zidu elektrane, oštećenom u nesreći, a dijelom na vlastitoj težini. Planirano je da sarkofag potraje 20-ak godina. Metalni spojevi na njemu nisu zavareni, jer se radnici u vrijeme sanacije nisu mogli dovoljno približiti. Najnesigurniji dio sarkofaga jest njegov zapadni zid, koji je već u više navrata podupiran. Procjene govore da bilo koji od nepredviđenih scenarija (veliki snijeg, potres…) sarkofag ne bi izdržao. Štoviše, postoji prijetnja da se uruši sam od sebe.

Prema procjenama mjerodavnih organizacija unutar sarkofaga nalazi se oko 180 tona nuklearnog goriva, od čega je dio u reaktorskoj jezgri, a dio istaljen s betonom, metalom i šipkama za gorivo, u svojevrsnu lavu. Ta količina goriva dovoljna je za izradu desetaka atomskih bombi i predstavlja veliku opasnost za ljude i okoliš. Njegova ukupna radijacija iznosi oko 18 milijuna curiea (670 PBq).

Iako minimalna, postoji opasnost od vode. Sarkofag na sebi ima oko tisuću četvornih metara pukotina i rupa kroz koje prodire voda, koja potom dodatno oslabljuje njegovu konstrukciju. Osim toga, voda se ponaša kao moderator i može poslužiti u odvijanju nove lančane reakcije koja bi izazvala novu eksploziju. Iako je ta opasnost minimalna, potrebno ju je imati na umu. U noći 26. lipnja 1990., nakon obilnih kiša, u jednoj od prostorija sarkofaga zabilježen je veliki rast broja neutrona. Žrtvom jednog fizičara lava je zalivena gadolinij-nitratom i broj neutrona se vratio u normalne vrijednosti (gadolinij-nitrat upija neutrone). Danas sarkofag ima ugrađene prskalice sa supstancama koje upijaju neutrone i tako sprječavaju mogućnost pojave nekontrolirane lančane reakcije.


Novi zaštitni sarkofag koji se planira dopremiti iznad uništenog reaktora kako bi
jednom za stalno uklonio opasnost nove nesreće. Izvor: ArkiBlog

Kako bi se spriječila mogućnost nove nesreće u elektrani, u izgradnji je novi zaštitni sarkofag. Riječ je o čeličnoj konstrukciji oblika bačvastog svoda. Visina joj varira od 117,5 metara na istočnoj do 144 metara na zapadnoj strani. Konstrukcija mora u potpunosti izolirati mjesto nesreće i minimalizirati mogućnost prodora vode. Pri njenom postavljanju ne smije se puno kopati ili na koji drugi način remetiti gornje slojeve tla, budući da su oni izrazito kontaminirani radioaktivnim izotopima. Konstrukcija će već sastavljena putem posebnih tračnica biti dopremljena na mjesto nesreće. Izbjegava se gradnja na lokaciji kako ne bi došlo do ikakve nesreće ili se ugrozili zdravlje i životi radnika. Financirano kroz razne agencije, troškovi izgradnje novog sarkofaga bit će oko 800 milijuna dolara. Pri tome sarkofag nije trajno rješenje, već samo pouzdana izolacija mjesta nesreće dok se ne pronađe neko trajno učinkovito rješenje.

Černobil i sigurnost nuklearne energije

Nesreća u nuklearnoj elektrani kod Černobila dovela je u pitanje sigurnost upotrebe nuklearne energije. I danas, dvadeset i dvije godine nakon nesreće, duga sjena Černobila još je uvijek glavni protuargument izgradnji novih nuklearnih elektrana. Odmah nakon njega pitanje je nuklearnog otpada. Moramo li uistinu kod svake novoizgrađene fisijske nuklearne elektrane strahovati od novog Černobila?

Pogledamo li pažljivo ovu priču u cijelosti, vidljivo je gdje se nalazi glavnina krivnje za nesreću. Sama konstrukcija reaktora RBMK-1000 relativno je nestabilna i zahtjeva stručno osoblje koje će njime upravljati. U Černobilu tog osoblja nije bilo. Uglavnom je bila riječ o osoblju povučenom iz termoelektrana te glavnom inženjeru s nuklearne podmornice. Druga činjenica bila je štednja na materijalu prilikom izgradnje reaktora 3 i 4 (nesreće u kvalitetno izgrađenim reaktorima 1 i 2 uspješno su otklonjene bez posljedica za ljude i okoliš). Uzmemo li i niz propusta u međusobnoj komunikaciji osoblja i provođenju rizičnog eksperimenta, jasno je zašto je došlo do nesreće.

Opseg posljedica nesreće posljedica je spore i neadekvatne reakcije odgovornih službi. Na mjesto poprišta nesreće, službe su stigle tek dan nakon te je stanovništvo ugroženog područja evakuirane u večernjim satima tog dana. Da je osoblje elektrane na vrijeme spoznalo razmjer nesreće i odgovorne službe odmah reagirale, posljedice su mogle biti manje. Ovako, zahvaljujući poglavito politici zataškavanja tadašnjeg SSSR-a posljedice su zahvatile gotovo cijelu Europu. Pravodobnim upozorenjem stanovništvo se moglo adekvatno zaštiti od najgoreg naleta radioaktivnih čestica iz nuklearne elektrane Černobil. Da nije bilo detekcije tih čestica u nuklearnoj elektrani Forsmark u Švedskoj, pitanje je kada bi se saznalo za černobilsku nesreću.

Nadalje, najveći je strah protivnika nuklearnih elektrana eksplozija iste. Valja imati na umu kako je količina nuklearnog goriva u elektrani manja od one potrebne za izazivanje nuklearne eksplozije (kritična masa) te da do iste ne može doći. Najgori scenariji za nuklearnu elektranu jesu taljenje jezgre i eksplozija vodene pare. Kod taljenja jezgre može doći do ispuštanja radioaktivne tvari i tekućine u okoliš (visoka temperatura rastaljene jezgre probija sve na svom putu) ili do eksplozije vodene pare. Upravo ovo zadnje najgore je što se može dogoditi i dogodilo se u Černobilu.

Pri eksploziji vodene pare, u okoliš se oslobađaju brojni štetni produkti fisije, koje potom zračne mase raznose u pravcu svog smjera kretanja. Upravo iz tog razloga nuklearne elektrane imaju posebno dizajniranu betonsku zaštitnu zgradu za reaktor. U slučaju Černobila ta je zaštita bila oslabljena zbog štednje na materijalu te potrebe vađenja produkta fisije, korisnih za izradu nuklearnog oružja, u vojne svrhe.

U svijetu postoji, po podacima IAEA-e (Međunarodne agencije za atomsku energiju) 439 aktivna reaktora u 31 zemlji. Uzmemo li pri tome i sve reaktore koji su bili aktivni tijekom povijesti još od 60-ih te činjenicu da se dogodila samo jedna velika nesreća (Černobil), koja je još pri tom mogla biti spriječena (ljudski faktor), proizlazi kako je nuklearna energija poprilično sigurna. Statistički gledano više ljudi stradava od posljedica korištenja električne energije no što je to od posljedica nuklearne. Slično je to činjenici da mnogo više ljudi stradava u automobilskim nesrećama no što je to u avionskim, međutim ljudi će radije sjesti u auto nego u avion. Stvar je to predrasuda stvorenih, dijelom iz straha od nepoznatog, dijelom od needukacije, neinformiranja i medijske eksponiranosti određenih događaja.

Drugi problem korištenja nuklearne energije jest nuklearni otpad. Od potrošenog goriva (otpad najviše klase) do radioaktivnošću zagađene opreme (najniža klasa) otpad je prilično opasan i potrebno ga je kvalitetno i sigurno zbrinuti. Dobar primjer zbrinjavanja takvog otpada jest Francuska (uz SAD i Japan zemlja koja 57% električne energije proizvede putem nuklearnih elektrana). Najopasniji otpad (potrošeno gorivo sastavljeno od oko 0.8% urana 235, 0.9 posto plutonija, te oko 98% urana 238 uz popratne radioaktivne produkte fisije u tragovima) prevode u okside koje potom tale sa staklom i keramikom. Dobivena masa hermetički se zatvara u posebno osigurane čelične kontejnere od nehrđajućeg čelika. Ti se kontejneri potom zakapaju duboko u tlo u geološki odgovarajuće i stabilne slojeve.

Stanovništvo kraja u koji se to zakapa prethodno se dobro educira o tome što se zakapa i koje su potencijalne opasnosti. Većina radioaktivnih tvari su alfa emiteri (iako u pravilu tvar zrači na sva tri načina raspada s jednim prevladavajućim) pa se njihovo zračenje lako neutralizira. Pri tom su zakopani na dubinu od oko 600 do 900 metara dubine. Kontejneri imaju tisućgodišnju garanciju. Ukoliko i dođe do puštanja radioaktivne tvari u okoliš, njihovo poluvrijeme raspada je takvo da bi podlegli radioaktivnom raspadu mnogo prije no što bi došli do površine ili podzemnih voda. Uz to kraj u kojem se odlaže nuklearni otpad dobiva posebne državne subvencije kao nadoknadu za bilo kakvu psihičku ili fizičku štetu kojoj se izlažu.

Posljednji incident u nuklearnoj elektrani Krško zabrinuo je naše građane i stav građana o izgradnji nuklearne elektrane u Hrvatskoj pogurnuo prema negativnom. Međutim, valja napomenuti kako je NE Krško aktivna već 25 godina i ne bilježi niti jedan veći incident. Izgrađena po zapadnim standardima gotovo u srcu Europe, višestruko je sigurnija od one u Černobilu. Počevši od same izgradnje, preko potpuno drugačijeg tipa reaktora (PWR) koji su široko korišteni u svijetu, kako u elektranama tako i za pokretanje brodova i podmornica i ne bilježe većih incidenata, do kvalitetnije i sigurnije izgrađenog osiguranja reaktora, NE Krško predstavlja minimalnu prijetnju okolišu.

Incident u NE Krško bio je curenje tekućine za hlađenje u primarnom krugu u sigurnosni bazen. Riječ je o vodi koja hladi reaktor i koja bi zbog neprestanog kontakta s radioaktivnom tvari reaktora trebala biti izolirana u primarnom krugu. Međutim sa preko 20 000 kontrolnih ventila, jasno je da je i čisto statistički moguće da pod visokim tlakom i temperaturom neki od njih malo popusti i izazove curenje vode u primarnom krugu. Zbog toga se mehanizacija elektrane neprestano provjerava i redovito održava. Reaktor elektrane je propisno ugašen i sanacija problema je u tijeku.


Nuklearna elektrana Krško vrijedan je izvor energije i za Hrvatsku i za Sloveniju. Dramatiziranje malih
incidenata dovodi do pretjeranog straha od nuklearne energije.
Izvor: Daylife - A New Way to Explore the World

Reakcija Europske komisije u jednu je ruku pitanje transparentnosti rada i opravdavanja svog postojanja. Prave opasnosti po ljude i okoliš nije bilo. Unatoč tome mediji su se raspisali o "teškom kvaru" u NE Krško te počeli spekulirati o posljedicama eksplozije reaktora, nepotrebno plašeći građane. Pri tome nije jasno jesu li mislili na nuklearnu eksploziju (više vjerojatno jer je veća senzacija) ili na eksploziju vodene pare. U svakom slučaju nekompetentnost novinara koji pišu o tom problemu (nepoznavanje osnova rada reaktora, procesa koji se u njemu odvijaju, osiguranja elektrana i mogućih scenarija nesreće, kao i njenih posljedica) izazvala je nepotrebno širenje nepostojeće opasnosti i ocrnjivanje primjene nuklearne energije. Pri tome se ponovno povuklo pitanje nesreće u Černobilu, bez da su se dali pravi podaci o nesreći kao i razlozi te nesreće. Još jednom je potreba senzacije pobijedila istinu.

Okretanje nuklearnim elektranama kao izvoru energije sve je češće. Još nakon energetske krize krajem `70-ih, Francuska se okrenula tom izvoru energije. Danas, kada su cijene nafte više nego ikada i očekuje se njihov daljnji rast, potrebno je okretanje alternativama. Kako su obnovljivi izvori energije (vjetar, solarna energija, energija plime i oseke…) premalo istraženi i nedovoljni za svjetske energetske potrebe, a biogorivo upitno po očuvanje okoliša i opravdanost proizvodnje (potrebni novi i učinkovitiji načini proizvodnje koji neće utjecati na povećanje količine CO2 te rast cijene hrane u svijetu), nuklearne elektrane preostaju kao jedina alternativa. Pri tome se fisijskim elektranama pomalo (trenutno samo eksperimentalno) pridružuju i fuzijske (JET i ITER). Kao izvoru energije za budućnost nuklearnim elektranama priklonio se i jedan od čelnika Greenpeaca Patrick Moore.


Kretanje cijene nafte. Zbog divljanja cijena energenata i nemogućnosti alternativnih izvora da ih učinkovito
zamijene, nuklearna energija bi se mogla pokazati jedinim izlazom iz energetske krize.
Izvor: Malaysia Today: Your source of independent news

Prilikom odluke glede gradnji novih nuklearnih elektrana, kao u svijetu, tako i u Republici Hrvatskoj, potrebno je građane pravilno educirati i predočiti im sve potrebne podatke o dobiti i riziku izgradnje nuklearne elektrane. Samo tako može se donijeti ispravna odluka, a ne medijskim senzacionalizmom i politikom zastrašivanja i krivog informiranja. Za širu raspravu o ovoj i sličnim temama pridružite se našem AstroForumu.

Popis literature

1. B. W. Tillery, E. D. Enger, F. C. Ross. Intagrated science. II. izdanje. The McGraw Companies Inc. New York, 2004.
2. R. Stone, G Ludwig. Duga sjena Čornobylja. National Geographic Hrvatska, travanj 2006.
3. Halliday, Resnic, Krane. Physics. John Wiley&Sons Inc. 1992.
4. Wikipedia