Što je beskonačnost?

Rubrika Škrinjica donosi vam tekstove od prije nekoliko desetljeća, kao osvrt i podsjetnik na neka druga vremena u kojima su se ljudi također bavili znanošću ali malo drugačije negoli je to danas običaj. Odabrali smo tekstove koje su nekada pisali naši prijatelji i kolege od kojih smo učili kako se baviti znanošću, ali i kako bismo ih izvukli iz zaborava. Nadamo se da ćete uživati čitajući ih.

Tekst je napisao Goran Massot, a objavljen je u časopisu Čovjek i svemir broj 3, iz 1975-1976. godine.

(Intervju s urednikom našeg časopisa, objavljen u reviji "START" od 24. IX 1975.)

Upravo je dr. Divjanović počeo govoriti kad sam na podu spazio omotnicu. Sagnuo sam se, po starom ovozemaljskom običaju o uslužnosti mlađega, podigao je i rekao: "To vam je vjerojatno ispalo". Dr. Divjanović se vrlo ljubazno nasmiješio i odgovorio: "Hvala vam lijepa, ali molio bih vas da je ostavite gdje je bila, to je posjetnik da to pismo moram pročitati prije spavanja". Ovozemaljska uslužnost nije urodila plodom, mislio sam, a razgovor o svemiru dobro je počeo.
Dr. Gabrijel Divjanović, dugogodišnji direktor zagrebačke Zvjezdarnice, rođen je 1913. u Našicama i već više od četrdeset godina bavi se astronomijom. Prvi "teleskop" - običan dalekozor, onda studij prava, pa studij fizike, pa onda rat. Bio je, zapravo, još ratnik kad je 1945. prvi sa zagrebačkoga teleskopa skinuo dvadesetogodišnju paučinu. Svakako je najzaslužniji što je posljednjih pet godina znanstveno-popularni astronomski časopis "ČOVJEK I SVEMIR" najtiražniji list te vrste u svijetu. To je, vjerojatno, jedini znanstveno-popularni časopis u našoj zemlji koji se sam izdržava a ima 55.000 pretplatnika. Kad sam ga upitao kako mu je uspio taj, za naše izdavačke prilike, pravi pothvat, citirao je francuskoga astronoma Francoisa Aragoa: "Astronomija je tako lijepa i zanimljiva da joj uopće nije potrebna propaganda."

Gabrijel Divjanović - Ljubaznošću: Ipernity

Tko je bio Gabrijel Divjanović? Gabrijel Divjanović (Našice, 22. ožujka 1913. - 1991.), hrvatski prirodoslovac i popularizator znanosti. Gimnaziju i pravni fakultet završio je u Zagrebu, gdje je doktorirao i zaposlio se u Penzionim uredu. Godine 1942. odlazi u partizane. Nakon rata odriče se vojne karijere i radi u Ministarstvu prosvjete. Uskoro je postao upraviteljem Zemaljskog zavoda za zaštitu prirodnih rijetkosti NR Hrvatske i tajnikom Hrvatskog prirodoslovnog društva. Akademik Fran Tučan, tadašnji predsjednik Društva jednom će kazati da je Gabrijel Divjanović "poslije blagopreminulog Otona Kučere, najmasovniji popularizator nauke u Hrvatskoj". Godine 1952. Gabrijel Divjanović prelazi u Hrvatsko prirodoslovno društvo i postaje upraviteljem Zvjezdarnice u Zagrebu i tu ostaje sve do umirovljenja 1978. godine. Divjanovića je trajno zaokupila popularizacija astronomije među mladeži. Naraštaji okupljeni oko zagrebačke Zvjezdarnice dali su trajno poznata imena na području astronomije u Hrvatskoj, a bezbroj mladih stjecalo je uvijek nove spoznaje o svemiru i čovjekovu mjestu u njemu. Skupina mladih astronoma pod njegovim vodstvom piše "Dramu u svemiru", knjigu punu proturatnog i protunuklearnog naboja. Prevedena je na esperanto, proslavila je zagrebačku Zvjezdarnicu diljem svijeta. Uređivao je časopis za popularizaciju astronomije "Čovjek i svemir" koji je izlazio u nakladi od 70 tisuća primjeraka, a "Homo kaj kosmo" bio je jedini esperantski astronomski časopis na svijetu. Primio je nagrade "Fran Tučan", za popularizaciju znanosti i "Ivan Filipović" za životno djelo. Izvor: Wikipedija

• START: Koliko je velik svemir?
DIVJANOVIĆ: Točno se još ne zna, jer, kako se sagradi koji veći teleskop, svaki put vidi se sve dalje. Točnije, "čujemo" sve dalje jer su radio-teleskopi dometom premašili optičke. Najveća daljina, iz koje su dosad dobiveni signali, iznosi približno deset milijarda svjetlosnih godina, a jedna je svjetlosna godina deset bilijuna kilometara.

• START: Znači li to da je svemir beskonačan?
DIVJANOVIĆ: Prema Einsteinovu mišljenju, on je konačan, ali bez granica, dok neki astronomi, naročito sovjetski, zastupaju mišljenje da je beskonačan.

• START: Kao laik, naučen da sve ima početak i kraj, teško mogu zamisliti da je nešto beskonačno, da nešto nema kraja. Kako biste objasnili beskonačno?
DIVJANOVIĆ: To biste pitanje možda trebali uputiti nekom psihologu, a ne astronomu ili fizičaru...

• START: Koliko znam, vi ste studirali i psihologiju...
DIVJANOVIĆ: ...Kažete da bi sve trebalo imati početak i kraj, to jest da smo u životu tako naučili. Evo, stol za kojim sjedimo ima početak i kraj, olovka kojom pišete ima također početak i kraj. Krapinski pračovjek već nije bio siguran ima li, na primjer, rijeka Drava početak i kraj. Stari Grci nisu znali kako je daleko Mjesec, a sadašnje dimenzije vidljivoga svemira prekoračuju udaljenost koja je sto bilijuna puta veća od udaljenosti Mjeseca od Zemlje. Na takvim, ljudima teško zamislivim daljinama, uistinu je teško zamisliti pojam - kraj. Pojam kraj postoji samo za nešto što je shvatljivo i poznato, ali za neshvatljivo ne može se tvrditi da baš mora imati kraj. Neki psiholozi smatraju da postoji opasnost od takozvane "greške u mišljenju" kad ono, što nam je iskustvo dalo o svakodnevnome i malenome, želimo aplicirati na beskonačno, što, praktički, nismo doživjeli i iskusili. Neki psiholozi i filozofi čak smatraju da nam ne nedostaje samo konkretno znanje nego čak naš mozak, dakako u ovom stanju svoga razvoja, nije jednostavno dorastao za takve spoznajne podvige.

• START: Koje je dosad najveće registrirano kompaktno svemirsko tijelo i koliko je ono veće od Zemlje?
DIVJANOVIĆ: Budući da galaksije i oblake tamne materije (oblaci plina i prašine) ne smatramo kompaktnim tijelima, pretpostavljam da se pitanje odnosi na najveću zvijezdu. Među dosad poznatim divovskim zvijezdama, najveća je Epsilon Aurige. Ta je zvijezda promjerom oko 3000 puta veća od našega Sunca, što znači da je obujmom veća od njega 27 milijarda puta, a budući da je Sunce veće od Zemlje milijun i tristo tisuća puta, znači da je Epsilon Aurige 36.000 bilijuna puta veća od Zemlje.• START: Postoje li pretpostavke o tome kolika je prosječna "trajnost" galaksije?
DIVJANOVlĆ: Nismo sigurni čak ni koliko je stara naša Zemlja jer, prije četiri do pet milijarda godina, kad se ona, vjerojatno, rađala, nije bilo kroničara da napiše njezin rodni list. Još manje bilo je kroničara kad su se rađale galaksije. Ipak, neki astronomi nabacuju brojke koje se kreću negdje između otprilike 10 i 50 milijarda godina. Iako su to velike brojke, one vjerojatno označavaju tek početnu mladost galaksije, za čiju starost ili smrt zasad uopće ne možemo ni zamisliti dovoljno fantastičnu brojku.

• START: Znači li to da naša civilizacija, uz pretpostavku da prebrodi atomska i hidrogenska iskušenja, ima teoretski ipak zajamčen svemirski rok trajanja?
DIVJANOVlĆ: Svemirsko vrijeme i trajanje nemoguće je uopće uspoređivati ljudskim svakodnevnim vremenom i trajanjem. Po svem našem sadašnjem znanju, cijela povijest ljudske civilizacije čini se tek kao treptaj oka u usporedbi s trajanjem jedne galaksije, čije je trajanje za nas praktički gotovo identično s vječnošću.

• START: Naše se Sunce ipak pomalo hladi. Koliko će još dugo isijavati dovoljno energije za život na Zemlji?
DIVJANOVlĆ: To je teško prorokovati, jer tvrditi se ne može, ali neki nas astronomi uvjeravaju da Sunce može jednakom takvom snagom kao danas grijati barem još deset milijarda godina.

• START: A poslije?
DIVJANOVlĆ: Ako vam nije dovoljna perspektiva od deset milijarda godina, onda se usuđujem i nešto prorokovati: ako čovječanstvo sretno poživi da vidi ugasnuće Sunca, Sunce mu uopće više neće biti potrebno jer će čovjek tada biti gotovo ravan, da tako kažem, bogovima - biti će gospodar svemira.

• START: Što su to crne rupe?
DIVJANOVlĆ: Laički rečeno, crne rupe su nevidljive zvijezde koje mogu gutati materiju drugih zvijezda ....
• START: Kako to: zvijezde, a nevidljive?
DIVJANOVlĆ: To nije jednostavno protumačiti, ali pokušat ću jednom usporedbom: bacim li kamen u zrak, on će nakon nekoliko sekunda pasti natrag zbog Zemljine gravitacije. Čak i topovsko tane, ispaljeno okomito uvis, past će nakon određenog vremena na zemlju zbog gravitacije. Prema Einsteinovoj teoriji relativnosti, i zraka svjetlosti ima težinu, a zvijezde, koje nazivamo crnim rupama, toliko su masivne (ne možda toliko velike nego "guste") da s njih ne može pobjeći ne samo nikakvo topovsko tane nego čak ni zraka svjetlosti koja je 300.000 puta brža od topovskog taneta. Drugim riječima, crna rupa nevidljiva je zato što nam s takvoga tijela ne može stići do oka zraka svjetla, a ne može stići jednostavno zato što ne može ni poći.

• START: U časopisu: "Čovjek i svemir" objavili ste članak u kojemu opisujete traganje za životom na Marsu, što mislite ima li i na drugim planetima života?
DIVJANOVIĆ: Po suvremenim znanstvenim gledanjima, život je normalna faza u razvoju svemirske materije. Život se treba pojaviti svagdje gdje za to postoje uvjeti. Ti uvjeti su poznati - određena toplina, voda i atmosfera. Kad kažemo toplina, mislimo na toplinu između 0 i 100 °C, s time da ta toplina može eventualno, povremeno biti i ispod 0 °C (na primjer kod nas zimi). Pod riječju atmosfera ne misli se prvenstveno na kisik nego na atmosferu kao omotač koji čuva planet od opasnih radijacija. Navedeni su uvjeti na našoj Zemlji - u usporedbi s našim susjedima Venerom i Marsom - upravo obilno ispunjeni. Na Veneri je znatno prevruće, a čini se i presuho. Na Marsu je možda nešto pohladno, ali vode vjerojatno ima vrlo malo i to je na Marsu "usko grlo života", uz dodatak da tamo ima i vrlo malo kisika. No, bez obzira hoćemo li na Marsu naći znakove života - u svemiru postoje milijarde i milijarde zvijezda koje imaju oko sebe planete. Sve da se i na milijun planeta nađe samo jedan na kojem su ispunjeni navedeni uvjeti, u svemiru bi se našlo milijune planeta na kojima bi morao postojati život. Naravno, mislimo na život zemaljskog tipa koji je temeljen na ugljiku i vodi. Ipak, život može postojati ne samo bez kisika nego i bez ugljika i vode...

• START: Život bez kisika i ugljika? To uistinu zvuči fantastično. Kako bi funkcionirao takav život?
DIVJANOVIĆ: To su takozvane "druge vrste života". Teoretski se može zamisliti da umjesto elementa ugljika, koji čini temelj zemaljskog života, bude element, recimo, kremik (sicilij) koji je, kao i ugljik, četvero valentan i sposoban da stvara mnoge spojeve. Dakako, kremiku bi bio potreban drugi partner - ne voda, kao ugljiku, nego, recimo - amonijak. Takav život je teoretski moguć, ali takav bi život, za naše zemaljske pojmove, bio upravo fantastičan; bića, život kojih bi bio temeljen na kremiku i amonijaku, jela bi, recimo, salitru a udisala dušik.• START: Vi se ne slažete sa Dänikenom, a o tome ste dosta i pisali.
DIVJANOVIĆ: U vezi s Dänikenom citirao bih jednoga od najpoznatijih stručnjaka NASA-e, Ernsta Stuhlingera, koji se vrlo zamjerio Dänikenu i pogodio ga u živac rekavši: "Put do znanja težak je i dug, a do vjerovanja kratak i lak." Tim riječima velikog stručnjaka za interplanetarne letove jedva da bi se još išta trebalo dodati.

• START: Kakvo biste pitanje vi postavili Dänikenu da ga dovedete u mat-poziciju?
DIVJANOVIĆ: To sam pitanje postavio upravo u posljednjem broju časopisa "Čovjek i svemir", u članku pod naslovom "Zašto nam se ne javljaju svemirci"? Bit je toga članka: milijun puta je lakše poslati radio-signale na velike daljine nego poslati svemirski brod ili tanjur. Svemirci su nas, navodno, posjećivali, posjećuju nas, a radio-signalima ni traga. Uistinu je potpuno nelogično da se događa nešto što je milijun puta teže a ne ostvaruje se ono što je milijun puta lakše. Zamislite tako fantastično civilizirana i tako fantastično nelogična bića. Postoji jedan zgodan aforizam koji kaže: "U svemiru postoji samo dijalektička i matematička logika, sve je ostalo, kaže aforizam, ženska logika a ja bih rekao: denikenovska maštarija.

• START: Kad smo već kod svemiraca, što vi mislite, zašto te eventualne visokocivilizirane posjetitelje manje-više uvijek prikazuju kao neprijateljski raspoložene?
DIVJANOVlĆ: Svaki filozof ili mislilac očekivao bi da će iz svemira doći bića koja su nama ljudima superiorna, ne samo tehnikom i znanjem nego i etikom. Sumnjam da bi se našao ijedan filozof ili mislilac koji bi na taj problem gledao drukčije. Gledati prvenstveno u čovjeku ili bilo kojem svemirskom biću neprijatelja, odraz je stava - svi su ljudi zli. Zamislite da pošaljemo u svemir kao predstavnika ljudskog roda nekog gangstera iz Chicaga i da on razgovara s misliocima neke druge svemirske civilizacije, zamislite kakvo bi oni mišljenje imali o nama Zemljanima. Pri tom neprijateljskom gledanju riječ je o našem još primitivnom nivou civilizacije. Čak ni prvi ljudi na Mjesecu nisu bili ni filozofi ni mislioci nego ratnici, piloti koji su za rata u Koreji bezdušno bombardirali nedužno stanovništvo -    čak i bolnice, žene i djecu...

• START: Bilo je riječi o tome da letovi u svemir mijenjaju psihologiju ljudi, na primjer, da astronauti više ne razmišljaju o tome kako je kod kuće u Americi, ako je Amerikanac, nego mu kod kuće znači na Zemlji, a isto je tako i sovjetskom astronautu. Mijenja li bavljenje astronomijom psihologiju ljudi?
DIVJANOVlĆ: U prvom redu, astronomija nije tek buljenje u zvijezde jer astronomi, možda više nego itko drugi, razmišljaju o sudbini čovječanstva: oni stoje vrlo čvrsto na Zemlji i vrlo realno promatraju ovozemaljske probleme. Možda bi najbolje bilo da ponovim riječi znanstvenika R. Fosdicka koji je, otvarajući i puštajući u rad montpalomarski teleskop, rekao ovako: "Krećući se u svemiru, granice kojega sebi ne može predočiti, čovjek troši svoju energiju na to da se s drugim ljudima bori za stvari koje bi se jednim jedinim pogledom kroz ovaj teleskop pokazale kao posve nelogične."

• START: Koliko puta povećava teleskop zagrebačke Zvjezdarnice?
DIVJANOVlĆ: Tri stotine puta.

• START: Dakle, gledan kroz njega, ako sam dobro izračunao, Mjesec se vidi kao iz svemirskog broda koji je od njega udaljen 1000 kilometara?
DIVJANOVlĆ: Otprilike tako, samo što bi se iz svemirskog broda vidjelo jasnije, jer nema izobličenja koja stvara atmosfera.• START: U svijetu postoje teleskopi koji su prava tehnička čuda. Na primjer onaj u Mount Palomaru u Americi, koji je tako osjetljiv da je u krugu od dva kilometra zabranjeno imati zapaljenu cigaretu. Sovjeti su na Kavkazu sagradili još veći. Koliko puta povećava montpalomarski teleskop?
DIVJANOVIĆ: Takvi teleskopi mogu teoretski povećati do 10.000 puta, ali samo teoretski, jer atmosfera čini smetnje koje sva ta velika povećanja izobličavaju, pa se redovito bolje vidi s povećanjem od 500 nego od nekoliko tisuća puta.

• START: Znači da, praktički, postoji zadnja granica jačine zemaljskih teleskopa?
DIVJANOVIĆ: To više ovisi o čistoći atmosfere nego o fizikalnim mogućnostima leća.

• START: Kad bismo zanemarili atmosferu i zaobljenost Zemlje, pa okrenuli montpalomarski teleskop prema Evropi, što bismo vidjeli?
DIVJANOVIĆ: Eiffelov toranj kao da ga gledamo s daljine od 800 metara, dakle bolje nego što ga vidi većina Parižana.

• START: Neće li promatranja iz svemirskih letjelica umanjiti značenje zemaljskih opservatorija?
DIVJANOVIĆ: Svakako, instrumenti instalirani u svemirskim letjelicama ili na površini Mjeseca vidjet će svemir neusporedivo bolje.

• SART: Kad biste bili prvi koji bi stupili u kontakt s nekim visoko-civiliziranim bićima, što biste im vi poručili.
DIVJANOVIĆ: Nisam o tome mnogo razmišljao, ali mislim da bih im poslao otprilike ovakvu poruku: Kolikogod vas zanima - nakon što ste nas u svemiru otkrili - da nas pobliže upoznate, ipak nam ne dolazite u posjet. Stavili biste nas u situaciju da se stidimo sami sebe ako očekujete susresti u nama razumna bića, u pravom smislu riječi. Mi smo, doduše, izumili radio i televiziju, vozimo se raznim napravama, ponosimo se pismenošću, pa i takozvanom kulturom, a ipak većina stanovnika našeg planeta nije raskinula svoju pupkovinu s džunglom, nije prevladala svoja životinjska naslijeđa. Očito se čudite što su takvi svemirski primitivci ipak došli i na Mjesec, ali i orangutana je posve lako naučiti da, recimo, vozi bicikl. No, kako ga naučiti da misli i razmišlja vođen onim što je Einstein nazvao "zajednički kozmički osjećaj".