Jedna noću u Prkovcu

Nedjelja, 10. srpnja 2011. u 08:50 sati

Markec (Marko Šimac aka Frank) i ja, (Vedran Vrhovac aka Acheron) obojica željni promatranja, sinoć (07.07.2011.) smo se zaputili u Vukomeričke gorice, brdovit kraj između Velike Gorice, Siska i Karlovca. Gorice nisu jako udaljene od velikih naselja (Zagreb 25 km, Sisak 20 km, Karlovac 40 km), ali sam kraj je uglavnom rijetko naseljen ili su naselja vikendaškog tipa pa ne bi smjelo biti previše rasvjete. Na put prema Prkovcu, vikendaškom naselju iznad Pešćenice, krenuli smo oko 21:15 sati. Nakon nekih 30 minuta vožnje (dijelom je cesta u lošem stanju zbog gradnje autoceste A11) došli smo do Prkovca. Inače bi promatrali iz dvorišta moje vikendice, ali ona je s tri strane okružena visokom vegetacijom i zbog toga je dostupan samo zenit ili sjever, okupan svjetlosnim zagađenjem Zagreba i Velike Gorice. Zato se prebacimo u napuštena dvorišta okolnih vikendica. Dosada je naše nevino kršenje zakona funkcioniralo bez ikakvih problema, ali ovaj put je naše uobičajeno napušteno dvorište bilo jednostavno previše neodržavano.


Vedran i Marko - topli kamen ispod, zvjezdano nebo iznad, tko bi odolio ne izvaliti se i promatrati zvijezde

Trava visoka preko metar kroz koju bi trebalo nositi mastodonte od teleskopa nije baš omiljen nam sport. Zato smo se bacili u traganje za okolnim dostupnim dvorištima. Nakon jednog slijepog puteljka završili smo u ulici gdje nas je u autu zaskočilo 4-5 pasa. Doslovno su nas zaskočili jer su se penjali na stražnje noge i naslanjali se na (zatvorene) prozore auta. Nakon nespretnog manevriranja u preuskoj ulici, uspio sam okrenuti auto i pobjeći od čovjekovih najboljih "prijatelja". Nakon velikog bijega pred psinama, završili smo u jednom održavanom dvorištu preko puta moje vikendice. Pogled je bio dobar na jug, a horizont prema ostalim dijelovima neba solidan. Čak smo na raspolaganju imali betonski plato koji je Marko vrlo rado iskoristio. Ja svog Tristača nisam htio nositi jako daleko pa sam ga stavio odmah kraj auta, što je bila i bolja i zaštićenija lokacija od platoa. Nakon postavljanja opreme, uz čips i pivo smo dočekali mrak. Ja sam postavio i EQ1 montažu i fotoaparat na nju u želji da ulovim koji nebeski prizor. Kada se spustio mrak, Marko se bacio na lov svojih omiljenih M-ova, ja sam namjestio fotoaparat da snima i sjeo za kormilo svog Tristača - osobnog svemirskog broda.


Prekrasni pogled na kičmu noći, Kumovu slamu, našu galaksiju. Foto: Vedran Vrhovac

Prvo sam potražio NGC 6000 (ideju za to mi je dao Ante Perković). Nakon traganja nisam uspio ništa naći, optužujem nebo za to jer se Škorpion već nalazio nisko i nebo nije savršeno. Poslije neuspješnog traganja za NGC 6000 prebacio sam se malo na kuglaste skupove. Prvo je pao M62, malo lijevo od Antaresa. Iznenadilo me što nisam vidio niti jednu razlučenu zvijezdu već samo mliječno bijelu teksturu, optužujem za to loš seeing. S malo truda se dala uloviti granulacija. Ono što je zanimljivo kod skupa je da ima ekscentričnu jezgru i nekakve čudne izdanke (pipke) koji su izbijali na sjeverozapadnoj strani skupa. Kratki pokret teleskopom okomito gore i eto me na M19 koji je pokazao granulaciju, nekakve kvrge na sjevernom rubu (vjerojatno zvijezde na rubu vidljivosti), jezgra je bila tu, ali pojedinih zvijezda nigdje. Proklet bio seeing. Još jedan kratki trzaj okomito gore i eto me na NGC 6284, još jedan kuglasti skup. Malen, sjajan, s jasno vidljivom jezgrom i to je to.

Ali ček, na njegovom istočnom rubu ima nešto, kao da ga dira neka mrlja. Što je to? Nerazlučena dvojna zvijezda niskog sjaja? To tek trebam provjeriti na fotografijama ove nebeske mrljice. Još jedno cukanje teleskopa prema gore i eto me do NGC 6287, još jednog kuglastog skupa. Ovaj mališan je bio jasno granuliran, nepravilnog oblika i bez ičega što bi mogao nazvati jezgrom. Čudan neki svat... Poslije kuglanja s kuglastim skupovima, bacio sam se na standardne slatkiše za oči. Prvo je pala Laguna (M8). Divota, sve puno zvijezda, maglice, OIII samo pojača kontraste i čovjeku dođe od sreće da zaplače kada vidi tu ljepotu. Vidno polje dalje je M20 ili Trorežanj (Trifid) maglica. OIII pokazuje samo pola maglice, onaj zanimljivi dio, a sakrije onaj dio koji se sastoji od refleksne maglice. Korak dalje i evo me na Labudu (M17). Maglica sjajem para oči.


Skica maglice Orao. Skicu nacrtao: Vedran Vrhovac

Nastavio sam dalje po Mliječnom putu i došao do M16, maglice Orao. Odlučio sam ovdje zastati i na ovoj maglici provjeriti je li moja sposobnost skiciranja i prenošenja nebeskih divota na papir previše zahrđala. Crtati ovu ljepoticu bio je užitak i nekih sat vremena mi je prošlo u trenu. Na kraju sam imao odličan predložak za skicu. Kada sam završio skicu, taman je došao Marko i onda smo nastavili opet gledati slatkiše za oči. Opet Laguna, pa M13, pa M4, kraće zaustavljanje na M27 koja je s OIII bila toliko sjajna da se detalji nisu mogli uočiti u najsvjetlijim dijelovima. Hopa-cupa pa smo za čas bili na M57, pa prebacivanje na manje povećanje i eto nas na Veilu koji se vidio sjajno (oba dijela). Korak dalje je bila NGC 7000 koja je postala već standardni gost u mom okularu. Za kraj je ostala Andromeda s pratiljama. Nama najbliža spiralna galaksija je ujedno bila i grand finale večeri. Uskoro smo se počeli spremati i krenuli smo doma. Promatranje je trajalo relativno kratko, ali je bilo i više nego dovoljno slatko.