Razvoj amaterske raketne tehnike u Rijeci

Svega toga nije bilo pred pedesetak godina. Prvi umjetni satelit, Sputnik 1., lansiran je u Sovjetskom savezu 4. listopada 1957. godine. Odmah nakon toga krenula je nova serija lansiranja satelita u Sovjetskom savezu i u Sjedinjenim državama Amerike, 1961 godine u svemir su poletjeli prvi kozmonauti. Širom zemlje, među mladima, među srednjoškolcima i studentima, pojavilo se zanimanje za svjetski toliko popularnu raketnu tehnologiju i astronautiku.

U Rijeci se početkom 1960. godine grupa mladih ljudi, sve srednjoškolci, riječki gimnazijalci, elektrotehničari, strojari, nautičari, i drugi, okupila u riječkom Aeroklubu "Krila Kvarnera" i osnovali Astronautičku sekciju, novu i potpuno nepoznatu aktivnost u Aeroklubu u Rijeci ( i u Hrvatskoj ) i Narodnoj tehnici. Aeroklub je omogućio korištenje prostorija kluba za sastanke i klupsku mehaničarsku radionicu za izradu raketa, a što je najvažnije, rakete su se mogle sigurno ispitivati i lansirati u blizini klupskog aerodroma na Grobničkom polju.

Neki od inicijatora organiziranja astronautičke sekcije sami su se već neko vrijeme bavili izradom manjih raketa, Miljenko Smokvina je od 1958 godine vršio statičke pokuse, mjerio potisak aluminijskih raketa pogonjenih barutom, u svibnju 1959 godine, nešto veće rakete lansirao je u Martinšćici. U to doba, u Rijeci manje amaterske rakete su konstruirali, izrađivali i lansirali i Raul Fehervari, Riccardo Domijan, Emerih Mady, Albert Ivančić i Silvano Rafaelli.

Prve inicijative za formiranje raketne/astronautičke sekcije dao je Miljenko Smokvina, učenik I. Riječke gimnazije. Tijekom 1960. i 1961. godine u novoosnovanu Astronautičku sekciju pri riječkom aeroklubu "Krila Kvarnera", uključilo se preko dvadesetak mladih riječana, učenici raznih riječkih srednjih škola, to su bili, Boris Biro, Vlado Kunst i Silavano Raffaelli, Raul Ferhervari, Riccardo Domijan, Ranko Smokvina, Branko Švast, Albert Ivančić, Nebojša Oluić, Nikola Barić, Marijan Boršić, Miljenka Lasan, Stjepko Pavešić, Ivica Pavišić, Zoran Premuž, Ivica Orel, Igor Brajdić, Vjekoslav Katnić, Zlatko Vukičević, a uskoro su se priključili i Dalibor Vukičević te njegove kolege iz gimnazije, Ivo Ćuzela, Karlo Malik, Smiljan Visković, Darko Vuković, Krešo Brnetić, Darko Čuruvija, Julijan Dobrinić. Nešto kasnije u radu sekcije je sudjelovao i tada mladi inženjer Ivo Vrsalović.

Riječki raketaši su svoje rakete konstruirali i izrađivali sami, pomoć u radu im je dolazila sa svih strana. Rad im se odvijao u dva smjera, rakete su prije lansiranja statički ispitivane, a tek nakon uspjelih statičkih pokusa su lansirane. Statički pokusi su bili temeljiti, sustavno su se ispitivale karakteristike raketa i raketnih goriva, mjerile performanse raketnih motora i sapnica, te stalno poboljšavala njihova svojstva. Ti su pokusi imali za cilj i provjeru sigurnosti njihovog rada, prvenstveno protiv eksplozija, tako da tijekom postojanja sekcije riječkih raketaša, nikada se nije dogodila nezgoda ili nesreća koja bi nekoga i najmanje povrijedila. Rakete su se nakon uspješno obavljenih statičkih ispitivanja, lansirale. Lansirni poligon se nalazio na Grobničkom polju, u okolici Rijeke, u blizini klupskog aerodroma. Sva su raketna lansiranja sustavno proučavana, praćen je njihov let, trajanje leta, brzina i visina. Obavljeno je preko 50 lansiranja raznih raketa, veći dio je nakon uspješnog lansiranja i ateriranja, ponovo korišten za nova lansiranja. Najveća postignuta visina s riječkim raketama je bila oko 3500 metara. Svi su pokusi, statički i lansiranja, bili tehnički dokumentirani, te popraćeni fotografskom i kino zapisom.

Rad raketne sekcije je zamro 1965/66, kada su članovi završili fakultete, otišli u druge gradove, počeli se baviti drugim poslovima, a u javnosti je počeo slabiti interes za takva zbivanja (lansiranja satelita i ljudski letovi u svemir postali su uobičajeni). U svakom slučaju tih nekoliko godina vrlo uspješnog rada riječkih raketaša, vrijedne su spomena, to je doba entuzijazma letom u svemir, to je doba razvoja brojnih novih tehnologija, koje su direktna posljedica razvoja raketne tehnologije i svemirskih istraživanja. To je doba koje je obilježilo i današnje vrijeme, i otvara brojne perspektive u budućnosti, svemirsko doba tek je pred nama. Dođite na predavanje.

O autoru: Miljenko Smokvina

Rođen u Rijeci 1943. godine, maturirao na Riječkoj gimnaziji (maturalni rad, "Amaterske rakete"), diplomirao na Ekonomskom fakultetu u Rijeci, (diplomski rad, "Ekonomska propaganda dinamički faktor marketinga"), nakon diplomiranja radi u Ekonomskom institutu u Rijeci, kasnije radi u Jugoliniji (kasnije Croatialine) na poslovima ekonomske propagande, istraživanja tržišta i dugoročnog razvoja. Iz Jugolinije odlazi na Ekonomski fakultet u Rijeci, za asistenta na kolegiju marketinga. Veći dio svog radnog vijeka proveo je u slobodnoj profesiji (umjetnički fotograf), autor je brojnih projekata u kulturi, umjetnosti, zaštiti kulturne i industrijske baštine u Rijeci i Hrvatskoj. Nekoliko godina prije umirovljenja (kao viši predavač) predaje više kolegija fotografije na Filozofskom fakultetu u Rijeci i na Akademiji primijenjene umjetnosti u Rijeci.Autor je više izložbi s područja povijesti fotografije, industrijske baštine, te kulturne i tehničke baštine, koje su bile postavljane u Rijeci, i u više Hrvatskih gradova i inozemstvu. Autor je nekoliko knjiga s područja povijesti fotografije, te niza znanstvenih i stručni članaka objavljenih u zemlji i inozemstvu s područja povijesti fotografije, povijesnih fotografskih tehnika i industrijske baštine. Urednik tri Zbornika radova s područja očuvanja industrijske baštine. Aktivni sudionik brojnih stručnih i znanstvenih skupova u zemlji i inozemstvu, te predavač i popularizator vrednovanja i očuvanja industrijske baštine, posebno baštine izuma riječkog torpeda.

Inicijator osnivanja udruge PRO TORPEDO Rijeka, prve hrvatske udruge za očuvanje industrijske baštine. Član više svjetskih udruga s područja očuvanja kulturne baštine, TICCIH, ICOM (AVICOM i ICOM CC), ESHP-h.